Htio sam sj**** starije igrače, bilo je to zločesto od mene

Više od dvadeset godina siječanj je u Hrvatskoj tradicionalno rezerviran za rukomet. A sve je počelo 2003. godine kada su naši rukometaši senzacionalno postali prvaci svijeta. Toliko su tada zaludili cijelu državu da ih je samo u Zagrebu na Trgu bana Jelačića dočekalo sto tisuća ljudi, a potom i u svim rodnim mjestima zajedno još najmanje toliko. Cijelu tu priču na više od 150 stranica ispričao je nekadašnji novinar Sanjin Španović u knjizi "Uvijek ćemo imati Portugal - od ponora do svjetskog trona". U razgovoru s dvadesetak sugovornika s ključnim akterima koji su kovali to zlato, od Line Červara i Ivana Balića, preko svih igrača, trenera i dužnosnika u rukometu tih godina Španović je istražio nevjerojatni uspon rukometaša od posljednje momčadi Europe do prvaka svijeta i utjecaj tog uspjeha na društvo i sport nakon toga, piše Večernji list. 

Među mnogim objavljenim pričama tadašnji izbornik 'Mago di Umago' Lino Červar prisjetio se i načina na koji je motivirao igrače u međusobnim utakmicama. Červar priča kako su i te međusobne utakmice bile njegova psihološka igra s njima, pogotovo u smislu stvaranja harmonije između starijih i mlađih igrača.

– Bilo je to pomalo i zločesto od mene jer morao sam sjebati starije igrače. Nije bilo da ih ja nisam htio uzeti, oni su meni jako trebali, ali nisam htio da oni dominiraju. Oni su u tom trenutku imali olimpijsko zlato, svjetske i europske medalje, a ja ništa. Teško je u takvom odnosu snaga s njima komunicirati i nisam ih smio izazivati. I tu sam forsirao te međusobne utakmice gdje bih ih podijelio. Pipi Smajlagiću dao sam starije da se on s njima jebe, igrao je s njima, osvajao medalje, zna ih. Ja bih uzeo te mlađe i redovno pumpao da mogu primiriti ove druge. Pazi, mlađi su svoja prava u reprezentaciji mogli dobiti s tim pobjedama, ne s porazima. I prvobitno kada su stariji gubili, ja bih im prodavao foru da su mlađi puni sebe, motivirani, ali ajde, nisu to neki igrači. Onda bih mlađima govorio da treba još jednom prasnuti starije. Sjećam se, dobivali bi onaj napitak, kako se zvao, ma ono izotonično piće. I ja bih rekao: "Dečki, danas smo dobili samo 15 boca i samo onaj koji pobijedi može to popiti." I naravno, oni se ubijaju za to. Svaki napad na nož. I sjećam se da jedan pobjednik nije htio piti to piće, ja ga pitam što izvodi, a on meni objašnjava da je njemu loše od toga. Meni mrak na oči, derem se na njega da izvoli to ispiti do kraja, neka kasnije povraća u WC-u, ali da ovi drugi moraju vidjeti kako oni to piju do zadnje kapi, da želim da ovi luzeri budu kao žedni u pustinji. U početku to nikome nije bilo svejedno gledati, Pipe je isto agresivan, hoće i on pobijediti. Tu se masu puta morala smirivati situacija. Na kraju sam ja starijima prodavao fore da koga boli briga što ih mlađi pobjeđuju, da ja znam tko su jedni, a tko drugi, da je bitno ukrcati se u avion, da će poslije biti druga priča, govori Červar, a prenosi Večernji list.