Vodnjanski umjetnik Silvo Šarić izlaže u zagrebačkoj galeriji Academia Moderna

Od 4. do 15. veljače 2014. godine, vodnjanski umjetnik Silvo Šarić izlaže svoje radove u zagrebačkoj galeriji Academia Moredna. Svečanim otvorenjem, koje je održano u utorak, 4. veljače, njegovi radovi postali su dostupni svim posjetiteljima.

Što je o izložbi i radovima izjavio pulski galerist i umjetnik Mladen Lucić:

"Crnim slikama Silvo Šarić nastavlja svoja složena umjetnička istraživanja koja su već u samom početku njegova stvaralaštva bila postavljena kao jasno zacrtani problemi koji se podjednako moraju rješavati kao fizička ali i kao mentalna zadaća. Crne slike zajednički su produkt izvora svjetla i crnog platna napetog na okvir (blind ramu), ili projecirianja crnog svjetla na bijelo platno. Stvar izgleda krajnje jednostavno, ali radi se o duboko promišljenoj priči o svjetlosti i njenoj inverziji, o realnosti i iluziji, o statici i kinetici, kao i o prolaznosti i vječnosti.

Većina radova Silva Šarića nisu isključivo soliterni artefakti, već korespondiraju s prostorom u koji su smješteni i čine s njim jedinstveno umjetničko djelo. Autor pristupa svom radu najčešće kao sredstvu utilitarnosti ideje i njezine provedbe, te će mu rad prvenstveno služiti kao eksperimentalni poligon za svojevrsnu interakciju fizičkog i duhovnog. U svom dosadašnjem umjetničkom opusu pokazivao je iznimnu naklonost redukcionizmu te se lišen deskriptivnih elemenata bavio samom biti umjetničkog djela, na tragu teze o umjetnosti više kao egzistencijalnoj, a manje kao estetskoj kategoriji.

Od početka svog autorskog puta Šarić je sklon paralelnom istraživanju umjetničkih procesa i kontemplaciji, onom pristupu karakterističnom za tzv. intelektualnu umjetničku struju koja već niz godina, od vremena konceptualne umjetnosti, dominira istinskom umjetničkom scenom.

Šarić se, između ostalog, bavi problemom izvora, uporabe i projekcije svjetla. Fascinancija svjetlom imanentna je Šarićevom radu a proučavanjem njegovog međuodnosa s tijelom koje će obasjati, Silvo gradi vrlo ozbiljan sustav kojeg bazira na gotovo minimalističkoj simbiozi prirodnih i artificijelnih elemenata. Šarić inaugurira svjetlo kao kreativni i pokretački faktor te ono postaje ravnopravnim, a često i najvažnijim dijelom njegova rada. Ono je kreator, a nikako nije dodatna komponenta koja će artefakt obojiti potrebnim tektoničkim, kolorističkim ili iluzionističkim svojstvima. Ako pomoću svjetla i stvara iluziju, ona ne dolazi iz vansjkog svijeta, već nastaje procesom samog rada, odnosno ona je njegov sastavni dio, a često i jedini subjekt.

Impostacija objekta u prostor, međusobno absorbiranje volumena i prostornosti, kao i sam čin iluzioniranja prostora sve više zaokuplja umjetnikovu pažnju. Silvo koristi postojeću arhitektonsku ili prostornu realnost kao modulator konkretne pojavnosti rada, što omogućava da on bude relativno drugačiji u svakom konkretnom postavu.

Nije riječ o tome da Šarić kreira svoj umjetnički rad po diktatu zadanog prostora, već će svom umjetničkom objektu pridodati i ambijentalne konotacije, tretirajući izložbeni prostor kao zadani format.

Korelacija s prostorom autorova je nadgradnja vlastitog rada koji time zadobiva nova očitavanja te poziva na interakciju s gledateljem. Često posjetitelj i ne sluteći, fizički sudjeluje u Šarićevom radu, odnosno emanira njegovu procesualnost, dok je njegovo mentalno sudjelovanje nužno za pravilnu kontekstualizaciju i očitavanje rada. Tako će Šarićev konačni umjetnički proizvod imati svojstva i tjelesnosti i materičnosti i metafizičnosti. Šarić inzistira na redukcionističkim postupcima kako bi što više ogolio osnovnu namjenu svog umjetničkog djelovanja - korelaciju izloženog objekta i prostora u kojem je smješten.

Čistoća razmišljanja osnovni je pokretač autorovog vizualnog izražaja koji je po svojoj artificijelnoj impostaciji imanentan vremenu, ali ujedno i zaziva povijesne avangarde redukcionističkog predznaka. Takva razmišljanja autorov rad približavaju meta jeziku bespredmetnosti, kao suštini i osnovnom polazištu umjetničke misli, što se u njegovom autorskom izrazu manifestira kao permanenti umjetnički eksperiment.

Gledajući Šarićeve Crne slike podsvjesno prizvamo Kazimira Maljeviča i njegov suprematizam. Ovim pojmom Kazimir Maljevič označava svoju teoriju čiste bezpredmetnosti u umjetnosti, fokusirajući se isključivo na osnovne geometrijske forme. Šarić takve forme ne koristi samo kako bi citirao jednog od najznačajnijih umjetnika u povijesti, već se pomoću njih želi svojim putem približiti onome čemu je težio i sam Maljevič – apsolutnosti umjetničkog djela.

 Posjetitelj krećući se prostorom prema crnom krugu postupno nestaje zahvaćen emanacijom zraka crnog svijetla. Ne ostaje ni sjena. Bespredmetnost je apsolutna, a umjetnost jest, bila je i bit će."