'Bez nove lokacije i novog postrojenja neće biti rješenja za probleme s Kaštijunom!'

Kaštijun je već godinama jedna od najosjetljivijih komunalnih i okolišnih tema u Istri. O njegovu radu, neugodnim mirisima, tehnologiji obrade i odgovornosti gradova, općina i Županije raspravljalo se na brojnim sastancima i sjednicama, no stanovnici koji žive uz centar i dalje upozoravaju na probleme. Uoči zajedničke tematske sjednice posvećene Kaštijunu ponovno se otvara pitanje može li rasprava ovaj put rezultirati konkretnim odlukama i jasnim rokovima ili će se sve završiti na još jednom iznošenju već poznatih stavova.

Bojan Blagonić, pokretač inicijative „Čist zrak, duga ljubav”, godinama se bavi problematikom Kaštijuna i njegovim tehničkim aspektima. Smatra da se problem ne može riješiti samo povremenim prilagodbama rada postojećeg postrojenja. Upozorava na prezatrpanost centra, moguće utjecaje njegova rada na okoliš, ograničenja tehnologije mehaničko-biološke obrade, nedovoljno odvajanje biootpada, velike količine otpada tijekom turističke sezone i zadržavanje pojedinih frakcija na lokaciji. Njegov je stav da Istra mora početi pripremati drukčiji i moderniji sustav, s novom lokacijom, suvremenijom tehnologijom i jasnijom odgovornošću lokalnih jedinica. Pitali smo ga što smatra ključnim problemima, koliko su promjene realne i što očekuje od predstojeće sjednice.

Kad govorimo o Kaštijunu, često se raspravlja o neugodnim mirisima, ali vi upozoravate da je problem puno širi. Što se, prema vašem mišljenju, događa sa sustavom?

- Problem je kombinacija količina otpada, njegova sastava, tehnologije obrade i lokacije samog centra. Količine otpada koje pristižu na Kaštijun ne padaju, nego rastu, a kod odvojenog prikupljanja biootpada nismo ni blizu napravili koliko je potrebno za normalan rad Kaštijuna. Pojedini gradovi jesu uveli odvojeno prikupljanje biootpada, no rijetki su omogućili odvajanje otpada od hrane, a ne samo zelenog, sirovog otpada.

Velike količine biootpada, kao i sav drugi otpad koji ne bi smio biti u komunalnom otpadu, stvaraju velike probleme u obradi. To dovodi do onečišćenja, lošije izlazne sirovine i neugodnih mirisa, a na kraju i do izrazito povećanih troškova rada centra. Ti se troškovi neposredno prelijevaju na građane kroz cijenu zbrinjavanja otpada na Kaštijunu. Ulazimo u začarani krug u kojem nas jeftiniji način, bez odvajanja biootpada, skupo košta kroz povećane troškove Kaštijuna.

Ovdje moram naglasiti veliku važnost donošenja Plana gospodarenja otpadom Istarske županije, koji zakonski kasni već dvije godine. Tim planom mora se urediti gospodarenje biootpadom, infrastruktura i lokacije.

Zašto smatrate da se problemi s neugodnim mirisima ne mogu trajno riješiti unutar postojećeg sustava? Možete li objasniti razliku između tehnologije na Kaštijunu i rješenja koja se primjenjuju drugdje?

- Kaštijun koristi tehnologiju mehaničko-biološke obrade otpada, odnosno MBO tehnologiju. Međutim, postoje različite izvedbe te tehnologije. Na Kaštijunu, kao i na riječkoj Marišćini, velik dio procesa koji se odnosi na metanogenu frakciju, odnosno organski dio otpada koji proizvodi metan, odvija se na otvorenoj površini, u takozvanom bioreaktoru. To su velika brda koja svatko od nas vidi na fotografijama Kaštijuna. U drugim centrima u Hrvatskoj taj se otpad ne odlaže na otvorenu površinu, nego se neusporedivo dulje obrađuje u velikim zatvorenim halama prije nego što se ostatak odloži.

Na Kaštijunu je plan bio da se metanogena frakcija suši sedam dana. Međutim, tijekom sezone svakodnevno stižu nove količine otpada i nije moguće osigurati dovoljno vremena. Taj proces može trajati možda tri dana, a to nije dovoljno ako je otpad i dalje mokar. U drugim centrima u Hrvatskoj taj proces, prema mojim saznanjima, traje oko 80 dana. To je velika tehnološka razlika i ona se odražava na način na koji sustav funkcionira.

Dakle, ne vjerujete da se Kaštijun na sadašnjoj lokaciji može dovesti u stanje u kojem više neće stvarati probleme stanovnicima?

- Postojeća tehnologija neće nikada prestati stvarati probleme koje danas imamo. Bioreaktorska ploha, kada se napuni do vrha, prekriva se crnom folijom. To se na Kaštijunu događa od ove godine, dok je prethodnih godina ploha bila otvorena i konstantno, dan i noć, emitirala različite spojeve u atmosferu. Prekrivanje dolazi na kraju, dok je u međuvremenu zrak bio izložen emisijama. Sada je jedna ploha prekrivena, a druga se počela puniti i tako se nastavlja u krug. Kada takav princip obrade, kojemu je temelj kompostiranje, postavite na vrh brda, dobivate situaciju kakvu imamo danas, u kojoj je život u okolici iznimno otežan.

Smatram da na ovoj lokaciji centar za otpad ne može normalno funkcionirati u zadanim zakonskim okvirima i da treba odrediti novu lokaciju za centar u Istri. Ona bi trebala biti bolje odabrana i s obzirom na prijevoz otpada jer danas više od 50 posto otpada Istre dolazi iz gradova sjeverozapadnog dijela poluotoka. Umag i Poreč, primjerice, od Kaštijuna su udaljeni oko 70 kilometara, a u količinama otpada sudjeluju jednako kao Pula i Medulin, koji su udaljeni oko pet kilometara.

Novi centar treba planirati uz noviju tehnologiju, barem po uzoru na druge moderne centre u Hrvatskoj, ali mora postojati i cjelovito rješenje za biootpad. Ne smijemo samo preseliti isti problem na drugo mjesto.

Spominjete i rizike za okoliš, uključujući zaštitu voda. Što je tu, prema vašem mišljenju, posebno važno?

- Kod tehnologije s bioreaktorom postoji rizik vezan uz zaštitni sloj i podlogu. Ako dođe do oštećenja podloge, postoji mogućnost da onečišćujuće tvari iz procesa u bioreaktoru, među kojima su i velike količine amonijaka, dospiju u podzemne vode. Upozoravao sam i na to da se bioreaktor u proteklih osam godina nekoliko puta napunio vodom do razine za koju smatram da je mogla predstavljati rizik od pucanja brtvenog sloja. Ako na lokaciji Kaštijun dopustimo izgradnju još pet bioreaktorskih ploha, taj bi se rizik od velikog onečišćenja Medulinskog zaljeva višestruko povećao.

Uz to, problem su velike količine SRF-a, odnosno goriva iz otpada, koje se odlažu na zemljanoj površini u krugu Kaštijuna i uz njega, kao i zaprljana metalna frakcija koja se ondje zadržava. Prema informacijama koje imam, analizirane su površinske vode i utvrđena je prisutnost određenih onečišćujućih tvari.

Na što još upozoravate kada je riječ o radu samog postrojenja?

- Imamo i problem rada postrojenja za obradu u kojem se otpad melje i selektira. Mljevenjem komunalnog otpada nastaju čestice fine prašine koje ispunjavaju prostor i površine postrojenja. Budući da ventilacija, prema mojem mišljenju, nije tehnički sposobna ukloniti tu prašinu, postrojenje se redovito provjetrava. Takvo provjetravanje protivno je načelima rada centra, koji bi trebao raditi isključivo u podtlaku, uz obradu kontaminiranog zraka kroz filtre. Razmjere tog problema za zrak, a time i za zdravlje ljudi u okolici, teško je opisati. Smatram da je to još jedan od ozbiljnih nedostataka vezanih uz centar.

Koliko je realno izgraditi novi centar, uz sve troškove, prostorne planove i dozvole? Nije li to dugotrajan proces?

- To jest proces koji zahtijeva vrijeme, ali smatram da je izvediv i da ga treba početi odmah, već od petka. Potrebno je pronaći lokaciju, pripremiti prostorne planove, riješiti dozvole i izraditi projekt. Ako se s time ne krene, vrijeme će prolaziti, a mi ćemo se približavati trenutku kada više nećemo imati dovoljno kapaciteta. Prema procjenama koje imam, Kaštijun ima realno prostora za odlaganje još oko osam godina. U prvih osam godina popunjeno je otprilike 43 do 44 posto kapaciteta. To znači da već sada moramo odgovoriti na pitanje što ćemo nakon toga.

Koliko mi je poznato, obveze prema Europskoj uniji vezane uz postojeći projekt već su ispunjene. Ne možemo zauvijek ostati pri rješenju za koje smatramo da ne funkcionira samo zato što je jednom donesena odluka i uložena sredstva. Govorimo o velikom projektu, ali on nije izvan mogućnosti javnih ulaganja. Pitam se što je preskupo u odnosu na zdravlje i život mještana na ovim prostorima. Važno je da se nova lokacija i tehnologija ne razmatraju izolirano, nego kao dio novog sustava gospodarenja otpadom.

Tko bi trebao pokrenuti taj proces i preuzeti političku odgovornost – Grad Pula, Istarska županija ili država?

- Prije svega Istarska županija i Grad Pula. Županija je važna zbog prostornog planiranja i zato što treba donijeti cjelovit plan gospodarenja otpadom. Treba definirati ne samo lokaciju novog centra nego i lokacije na kojima će se obrađivati biootpad. Ne možemo sve prepustiti jednom županijskom centru, a istodobno ne razvijati infrastrukturu koja je potrebna na lokalnoj razini.

Gradovi i općine moraju preuzeti svoj dio odgovornosti, a Županija mora postaviti sustav u kojem će se znati tko je za što zadužen. Nije dovoljno samo tražiti drugu lokaciju ako ćemo na nju dovesti isti problem, s istim količinama i istim sastavom otpada.

Kolika je odgovornost gradova i općina u cijeloj priči? Može li županijski centar riješiti problem ako se biootpad ne odvaja i ne zbrinjava dovoljno dobro prije nego što stigne na Kaštijun?

- Ne može. Gradovi i općine moraju ulagati u infrastrukturu za odvojeno zbrinjavanje biootpada, a to traži ljude, resurse i novac. Često spominjem deklaraciju o zbrinjavanju biootpada koju su pojedini gradovi donijeli 2021. godine. Smatram da je ona pokazala da se nije dovoljno razumjelo koliko je važno razviti vlastite kapacitete. S jedne strane, lokalne jedinice ne žele biti kažnjene zbog neispunjavanja obveza, a s druge ne žele ulagati u infrastrukturu koja bi omogućila drukčiji način zbrinjavanja.

Važno je razumjeti i tehničku stranu. U kamionima koji dolaze na Kaštijun nije moguće u stvarnom vremenu analizirati svaku pošiljku i detaljno utvrditi što se u njoj nalazi. Uzorkovanje i analiza rade se naknadno, pa se tek potom može procijeniti koliko otpad odgovara specifikacijama komunalnog otpada. Ako je u njemu velik udio biootpada, obrada je teža i kapacitet sustava znatno je manji. Zato županijski centar, gdje god se nalazio, ne može nadomjestiti sve ono što nije napravljeno u gradovima i općinama.

Što očekujete od zajedničke tematske sjednice Županijske skupštine i Gradskog vijeća Pule? Mislite li da bi ona napokon mogla rezultirati konkretnim odlukama o budućnosti Kaštijuna ili se bojite da će se sve ponovno svesti na raspravu bez jasnih zaključaka i rokova?

- Kao prvo, očekujem da Kaštijun bude glavna tema. Razumijem aktualni problem Koromačna i Pazina, međutim problem Kaštijuna ovdje je već osam godina, a da se njime nikada zaista iskreno nismo pozabavili. Nadam se da će ovaj put biti konkretnih odluka. Iskustvo me ipak čini opreznim jer sam sudjelovao na plenarnim sjednicama i drugim sastancima na kojima se raspravljalo o Kaštijunu, ali nakon toga se ništa ozbiljno nije dogodilo. Sada očekujem da vijećnici i vlasti shvate da su i sami odgovorni za stanje jer upravljaju sustavom i postavljaju njegove okvire.

Potrebno je biti spreman napraviti konkretan korak, a to znači prestati samo ponavljati da problem postoji. Treba otvoriti pitanje buduće lokacije, tehnologije, cjelovitog plana gospodarenja otpadom i odgovornosti gradova i općina. Ako nakon sjednice ne bude jasno tko što treba napraviti i kojim redoslijedom, ostat ćemo na istome. Problem traje godinama i ne možemo čekati da se riješi sam od sebe. To više ne mogu čekati ni mještani u okolici Kaštijuna – nekoliko tisuća ljudi iz mjesta Medulinske općine i najbližih mjesnih odbora Grada Pule.