Socijalna pedagoginja o školskim uniformama: 'Namjera ne smije biti da učenici budu jednaki, nego da se jednako vrijednima osjećaju'

Rasprava o uvođenju školskih uniformi odnosno jednoobrazne odjeće u istarske škole posljednjih je tjedana dobila nekoliko novih nastavaka. Nakon inicijative porečkog gradskog vijećnika Alena Kalčića, koji je otvorio pitanje jednoobrazne odjeće u školama i vrtićima, Grad Poreč odbio je tu ideju pozivajući se, među ostalim, na stavove struke i znanosti. Potom smo isto pitanje postavili istarskim gradonačelnicima, a odgovori su pokazali da među jedinicama lokalne samouprave zasad nema jasnog zajedničkog stava.

Što o cijeloj ideji misli struka, pitali smo Matteu Radoslović, socijalnu pedagoginju i stručnu suradnicu u medulinskoj Osnovnoj školi dr. Mate Demarina te voditeljicu Županijskog stručnog vijeća za socijalne pedagoge i preventivne programe u Istarskoj županiji.

Kako ističe Radoslović, rasprava o jednoobraznoj odjeći vrlo se brzo podijeli na dva suprotstavljena pogleda. Jedni u njoj vide urednost, jednakost, poštivanje škole i manje uspoređivanja među učenicima, dok drugi postavljaju pitanje individualnosti i toga tko bi uopće trebao određivati kako će se učenici odijevati.

No, iz njezine perspektive, pitanje uniforme nije samo pitanje odjeće.

„Kao socijalna pedagoginja, pitanje jednoobrazne odjeće ne bih promatrala samo kroz odjeću. Ono je puno šire pitanje: kako želimo da izgleda školska zajednica, koliko želimo naglašavati pripadnost, koliko prostora ostavljamo individualnosti i možemo li tako smanjiti neke pritiske s kojima se djeca, roditelji i učitelji svakodnevno susreću“, kaže Radoslović.

Odjeća, objašnjava, djeci i mladima nije samo odjeća. Posebno u adolescenciji ona govori o tome tko su, što vole i kojoj skupini pripadaju, ali i kakvu poruku žele poslati drugima.

Jedan od glavnih argumenata za školske uniforme upravo je smanjivanje vidljivih socijalnih razlika. Djeca vrlo rano počinju primjećivati tko ima najnoviju odjeću, tko nosi markiranu odjeću, tko ima tenisice koje svi žele, a tko iste hlače nosi već treću godinu. U adolescenciji taj pritisak može postati još izraženiji jer je pripadnost vršnjačkoj skupini izrazito snažna razvojna potreba.

Ako svi nose, primjerice, istu majicu ili hudicu sa školskim obilježjem, dio tih razlika postaje manje vidljiv. Ali to, naglašava Radoslović, nikako ne znači da socijalne razlike nestaju.

„Ako svi imaju iste majice, uspoređivat će se tenisice, torbe, mobiteli ili nešto treće. Djeca su u tome vrlo kreativna“, kaže.

Jednoobrazna odjeća tako može smanjiti jedan oblik uspoređivanja, ali ne može ukloniti potrebu za isticanjem.

Može, smatra, smanjiti i pritisak vezan uz izgled. Pitanja poput „Što će drugi misliti?“ ili „Jesam li dovoljno dobro odjeven/a?“ adolescentima se često nalaze visoko na popisu svakodnevnih briga. Zajednički dio odjeće mogao bi smanjiti svakodnevno uspoređivanje i dio pritiska koji iz njega proizlazi.

Tu je i pitanje pripadnosti školi. Kao što sportski dres šalje poruku „mi smo ekipa“, tako i školska majica ili trenirka može postati simbol pripadnosti određenoj školskoj zajednici.

No pritom postoji važna razlika.

„Velika je razlika između toga da učenik nešto nosi jer se s time identificira i toga da to nosi samo zato što je odrasla osoba tako odredila“, ističe Radoslović.

Upravo zato smatra da bi, ako se želi postići pozitivan učinak jednoobrazne odjeće, učenicima trebalo omogućiti sudjelovanje u njezinu osmišljavanju i izboru.

Još jedan mogući učinak vidi u smanjenju svakodnevnih rasprava o tome što je primjereno odjenuti za školu. Svaki stručni suradnik koji je pokušao učeniku objasniti zašto određena odjeća nije primjerena za školu, kaže, zna da se takav razgovor vrlo brzo može pretvoriti u raspravu o ljudskim pravima.

„Odjeća s kojom dolaze uistinu zna biti neprimjerena. Iz mog iskustva, najčešće se radi o kratkim majicama i tajicama kod djevojčica te majicama s neprimjerenim natpisima i izrazito kratkim hlačicama kod dječaka“, navodi.

Takve rasprave, dodaje, mogu biti iscrpljujuće i odvući fokus s onoga što bi trebalo biti primarno – odgoja i obrazovanja.

Ipak, istodobno upozorava da se ne smije zanemariti individualnost. Adolescencija je razdoblje u kojem mlada osoba intenzivno istražuje tko je, a odjeća je jedan od načina izražavanja identiteta.

„Škola bi trebala učiti djecu da mogu biti različiti, a istovremeno pripadati istoj zajednici“, kaže.

Zato joj je prihvatljivija ideja zajedničkih elemenata odjeće nego potpune uniformiranosti. Kao primjer navodi školsku majicu, hudicu ili određenu paletu boja sa školskim grbom, dok bi učenik i dalje sam birao hlače, obuću, frizuru i druge detalje.

Ako bi se jednoobrazna odjeća uvodila, smatra, trebala bi biti jasna i jednostavna, a posebno bi trebalo voditi računa o rodnoj jednakosti, udobnosti i praktičnosti za učenike.

Jednako je važno, dodaje, u proces donošenja odluke uključiti učenike, roditelje i stručnjake, i to ne samo kada se odlučuje hoće li se uniforme uvesti, već i kada se osmišljava njihov izgled i komplet.

Pri tome postoji i vrlo konkretno pitanje: novac.

„Takva odjeća nije nužno jeftinija. Ako se mora kupovati od jednog proizvođača i u više kompleta, može postati dodatni financijski teret obiteljima“, upozorava Radoslović.

Zato bi prije eventualnog uvođenja trebalo razmišljati o dostupnosti, cijeni, ali i mogućnosti pomoći obiteljima kojima bi takav trošak predstavljao problem.

Posebno pritom naglašava da se od školskih uniformi ne smije očekivati ono što one ne mogu dati.

Jednaka odjeća, smatra, neće riješiti nasilje među djecom i mladima, nedostatak empatije niti probleme u odnosima među učenicima. Može eventualno ukloniti jedan mali povod za uspoređivanje, ali se nasilje prevenira kvalitetnim odnosima, učenjem socijalnih i emocionalnih vještina, jasnim pravilima te sustavnim radom s učenicima, roditeljima i djelatnicima škole.

Zato bi, zaključuje, pitanje možda trebalo postaviti drugačije. Ne jesmo li za ili protiv uniforme, nego što želimo postići njezinim uvođenjem.

„Stava sam da namjera ne smije biti da učenici budu jednaki, nego da se jednako vrijednima osjećaju“, poručuje Radoslović.