Te večeri vidjela sam čovjeka čiju sam bol tek počela razumijevati

Iako sam znala da je bolestan, vijest o smrti Gorana Bareta duboko me rastužila. Nisam bila njegova velika obožavateljica, ali voljela sam neke njegove pjesme. A nakon koncerta u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrenu u studenom 2022. godine počela sam ih slušati sasvim drukčije.

Početak tog nastupa nije obećavao. Bare je jedva stajao na nogama, teturao je pozornicom, a riječi koje je pjevao teško su se razabirale. Gotovo je mumljao. Gledajući ga, pitala sam se hoće li uopće smoći snage održati koncert.

Bilo mi ga je žao. Teško mi je bilo gledati čovjeka koji se pred nama toliko mučio.

Publika ga je bodrila pljeskom. Nakon prve dvije-tri pjesme spustio se na koljena i tako nastavio pjevati. Taj mi je prizor ostao urezan u sjećanje: Goran Bare kleči na pozornici i, unatoč svemu, uspijeva iznijeti svoje pjesme do kraja.

Ne znam što su u tom trenutku osjećali drugi. Ja sam gledala nesretnog, ranjivog muškarca u čijim sam pjesmama te večeri prepoznala odjek njegova života. Sve ono što sam dotad slušala ponajprije kao glazbu odjednom je dobilo drugu težinu.

Znala sam za smrt njegove supruge Mirjane, za njegove borbe s ovisnošću i za težak odnos sa sinom, o kojem je i sam javno govorio. Nisam mogla znati što je sve nosio u sebi dok je klečao pred nama. Ali njegova me izvedba potaknula da ga pokušam bolje razumjeti, da iza svega što se o njemu govorilo vidim čovjeka.

Na koncert sam otišla zbog nekoliko pjesama koje su mi bile lijepe. Vratila sam se kući s potrebom da poslušam i ostale.

Slušala sam ih jednu za drugom, vraćala se stihovima, razmišljala o njihovom značenju i upijala njegove riječi. U njima sam čula tugu, prkos, čežnju i potragu za srećom. Tek sam tada shvatila koliko je za mene velik glazbenik bio Goran Bare. Njegove pjesme više nisu bile samo pjesme koje volim čuti. Dotaknule su me osobno.

Danas mi je posebno drago što sam ga uspjela slušati i doživjeti uživo. Iako ga je bilo teško gledati, upravo mi je taj koncert približio njegovu glazbu i ostavio uspomenu koju neću zaboraviti.

Neki su ga svodili na grubu riječ „ovisnik”. Meni ta riječ nikada nije mogla obuhvatiti čovjeka kojeg sam tada gledala ni glazbu koju je ostavio. Za mene je bio genijalac.

I jako mi je žao što je njegov život nosio toliko boli.