Istarska koza više nije samo pasmina koju spašavamo: sada treba dokazati da može živjeti od Istre i za Istru

U Svetvinčentu se o istarskoj kozi ovoga puta nije govorilo samo kao o ugroženoj pasmini koju treba sačuvati. Rasprava je otišla puno dalje. Govorilo se o genetici, zdravlju stada, točnosti podataka, prodaji na kućnom pragu, prihodima uzgajivača, održavanju pašnjaka, turizmu i pitanju može li koza ponovno postati sastavni dio svakodnevnog života istarskog sela.

Panel „Istarska koza i kozarstvo u Istri – jučer, danas, sutra“, održan u Kaštelu Morosini Grimani u sklopu 14. Festivala sira, 26. Naj koze i 8. Smotre ovce, okupio je ljude koji istu pasminu gledaju iz vrlo različitih kutova, od genetike i veterine do zaštite prirode i ruralne ekonomije. Upravo je zato rasprava pokazala da budućnost istarske koze neće ovisiti o jednoj instituciji ni jednoj mjeri, nego o tome koliko će se svi ti dijelovi uspjeti povezati.

Okupljene je na početku pozdravio direktor Agencije za ruralni razvoj Istre Igor Merlić, koji je istaknuo da je odgovornost sadašnje generacije sačuvati istarsku kozu, ali i ostale izvorne istarske pasmine, za generacije koje dolaze. Po njegovim riječima, njihova vrijednost nije samo proizvodna. One pripadaju identitetu Istre, njezinu prostoru, tradiciji i načinu života.

Pozdravio je i pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu Istarske županije Ezio Pinzan, koji je već na početku naglasio da Županija očuvanje autohtonih pasmina ne promatra izdvojeno od šireg pitanja oporavka i razvoja stočarstva u Istri.

Uvodno predavanje održao je Gordan Šubara iz Agencije za ruralni razvoj Istre, voditelj Centra za održivi razvoj stočarstva Istre i predsjednik Udruge uzgajivača istarske koze. Njegova je pozicija pritom specifična jer nije riječ samo o stručnom praćenju programa. Kao predsjednik Udruge svakodnevno je u kontaktu s uzgajivačima, upoznat je s aktivnostima svakoga od njih i redovito je na terenu.

Upravo taj neposredan kontakt, kako se moglo čuti na panelu, mnogo znači u provedbi planova jer omogućuje da se problemi ne uočavaju tek kada postanu veliki. Komunikacija s uzgajivačima, praćenje svakog pojedinog stada i razumijevanje svakodnevnih poteškoća pomažu da se planovi za budućnost istarske koze ne izrađuju samo na papiru, nego prema stvarnom stanju na terenu.

Šubara je podsjetio i na povijest kozarstva u Istri, zabrane držanja koza i političke odluke koje su, zajedno s dugotrajnim predrasudama prema kozarstvu, dovele do dramatičnog pada populacije. Još prije nekoliko godina istarska koza bila je svedena na svega nekoliko desetaka grla.

Danas se govori o približno 350 rasplodnih jedinki i 15 uzgajivača, dok ih je prije četiri godine bilo samo četiri. Posebno ohrabruje podatak da je prosječna dob današnjih uzgajivača oko 37 godina.

No upravo je prof. dr. sc. Ante Ivanković upozorio da rast brojnosti ne treba tumačiti kao završen posao. Današnjih 350 rasplodnih životinja tek je na granici izlaska iz kategorije kritično ugrožene pasmine. Oko 2.000 grla bilo bi potrebno za izlazak iz kategorije ugroženosti, a tek iznad približno 7.000 grla može se govoriti o populaciji izvan zone ugroze.

Ivanković je podsjetio i da na europskoj razini postoje smjernice, pravila i okviri koji jasno polaze od toga da svaka autohtona pasmina predstavlja vrijedan genetski resurs koji treba čuvati. Ali samo očuvanje, upozorio je, dugoročno nije dovoljno.

Ako pasmina treba opstati, mora joj se pronaći održiva uloga. To može biti kroz proizvodnju hrane, kvalitetne proizvode i tržište, ali jednako tako kroz upravljanje prostorom, očuvanje pašnjaka i druge ekosustavne funkcije.

Drugim riječima, pitanje više nije samo kako sačuvati istarsku kozu, nego zašto će je netko za deset ili dvadeset godina i dalje željeti uzgajati.

Tu se otvorila tema genetike, o kojoj je govorio Darko Jurković iz HAPIH-a. U maloj populaciji svaka pogreška u planiranju sparivanja ima puno veće posljedice, pa su praćenje srodstva, koeficijenti inbreedinga i izbor rasplodnih jarčeva ključni za budućnost pasmine.

Jurković je posebno naglasio važnost kvalitetnog vođenja podataka. Pedigrei se moraju redovito provjeravati, ispravljati i, gdje je potrebno, usklađivati s rezultatima genotipizacije. Jer bez točnih podataka nema ni kvalitetnog uzgojnog plana.

Velik dio odgovornosti pritom je upravo na uzgajivačima. Podaci moraju biti uneseni pravodobno i istinito, jer se na njima kasnije temelje odluke o sparivanju, izboru grla i očuvanju genetske raznolikosti.

Zato se genotipizacija sve većeg dijela populacije nameće kao jedan od najvažnijih sljedećih koraka. Ona omogućuje preciznije planove sparivanja, sigurniji izbor životinja i bolje upravljanje još uvijek malom populacijom.

No genetika je samo jedan dio priče.

Edmondo Šuran iz Agencije za ruralni razvoj Istre naglasio je koliko su edukacija i kontinuirani rad s uzgajivačima važni za zdravlje stada. Posebno je istaknuo suradnju s prof. Antonom Kostelićem, koji već godinama pruža snažnu podršku istarskim uzgajivačima.

Ta pomoć nije samo savjetodavna. Obuhvaća terenski rad, obilaske gospodarstava, razgovore s uzgajivačima te konkretno rješavanje problema vezanih uz zdravlje, preventivu, hranidbu i menadžment životinja.

Upravo se na terenu često pokaže da problemi koji na prvi pogled djeluju mali zapravo imaju veliku važnost. Način hranidbe, kondicija životinje, higijena, organizacija stada ili pravodobna reakcija na prve znakove zdravstvenog problema izravno utječu na proizvodnost i otpornost cijelog stada.

Ako životinja nije zdrava, teško je govoriti o ozbiljnoj selekciji. Zato su zdravlje i menadžment, kako je istaknuto, temelj svega što dolazi poslije.

Uz žive životinje na terenu važnu sigurnost daje i Istarska banka animalnih gena, dok raspoređenost životinja kod većeg broja uzgajivača smanjuje rizik da jedna bolest istodobno ugrozi veći dio populacije.

S druge strane, ako se želi zadržati mlade uzgajivače, pasmina mora imati i ekonomsku vrijednost.

Dragan Solić iz HAPIH-a govorio je o posebnostima mlijeka, mliječnih proizvoda i mesa istarskog jarića te o mogućnostima njihove tržišne valorizacije. Posebno je otvorena mogućnost prodaje na kućnom pragu, koja bi manjim gospodarstvima mogla dati dodatnu financijsku stabilnost.

Upravo takav oblik prodaje omogućuje proizvođaču da veći dio vrijednosti proizvoda zadrži na gospodarstvu, a kupcu daje izravan kontakt s uzgajivačem, pasminom i prostorom iz kojeg proizvod dolazi.

U vrijeme kada tržište već obiluje oznakama, certifikatima i znakovima kvalitete, istaknuto je da nije dovoljno samo dodati još jednu etiketu. Potrebno je izgraditi priču i tržišnu vrijednost koju će kupac razumjeti i zbog koje će biti spreman platiti više.

Na taj se način mlijeko, sir ili jaretina ne bi prodavali samo kao prehrambeni proizvodi, nego kao proizvodi povezani s izvornom pasminom, krajobrazom i načinom proizvodnje.

Sandro Dujmović, ravnatelj Nature Histrice, raspravu je odveo još dalje od klasičnog stočarstva.

Podsjetio je da Istra nije jedina regija koja se suočava sa zarastanjem pašnjaka, gubitkom otvorenih staništa i napuštanjem rubnih područja. Slične probleme imaju brojne europske zemlje, a neke su već razvile modele u kojima se uzgajivačima financijski vrednuje boravak i rad sa stadima na takvim površinama.

U tom kontekstu stoka više nije samo proizvodna jedinica. Napasivanje životinja postaje vrijedan alat za upravljanje okolišem.

Koze održavaju prostor otvorenim, usporavaju zarastanje, pomažu očuvanju pašnjaka i biološke raznolikosti te smanjuju količinu niskog raslinja koje povećava rizik od požara.

A zajedno s tim mijenja se i položaj uzgajivača.

Njegov način života, životinje, krajolik i proizvodi mogu postati dio turističkog proizvoda koji uzgajivaču donosi dodatni prihod. Posjet gospodarstvu, upoznavanje s pasminom, ispašom i proizvodnjom tada postaje autentično iskustvo, a ne samo obilazak farme.

Upravo na takvoj logici temelje se projekti poput Cesta autohtonih pasmina Istre.

Na kraju rasprave Ezio Pinzan stavio je sve izrečeno u širi okvir politike Istarske županije.

Naglasio je da Županija ne podržava samo pojedinačne projekte očuvanja izvornih pasmina, nego puno šire radi na oporavku i razvoju stočarstva u Istri, podršci malim obiteljskim gospodarstvima i stvaranju uvjeta da se na selu može živjeti od poljoprivrede.

Posebno je istaknuo gospodarstva koja uzgajaju izvorne pasmine jer upravo ona čuvaju i genetske resurse i prostor.

Pohvalio je Agenciju za ruralni razvoj Istre i rad njezinih djelatnika, naglasivši koliko je važna njihova svakodnevna suradnja s uzgajivačima, stručnim institucijama i partnerima.

Pinzan je kao važan pravac razvoja istaknuo i prodaju na kućnom pragu, podsjetivši na iskustvo istarskih vinara i maslinara. Oni su, kako je rekao, godinama gradili izravnu vezu s kupcem i pokazali smjer kojim može ići i ostatak istarske poljoprivrede.

Istra je mala regija i ne može konkurirati količinom. Zato, naglasio je, mora proizvoditi proizvode visoke kvalitete, što je poruka koju često ističe i istarski župan.

U tom smislu istarska koza ima šansu upravo zato što nije masovna priča.

Ako njezino mlijeko, sir, jaretina i cijeli način uzgoja budu prepoznati kao posebni, mogu postati proizvodi visoke dodane vrijednosti. Ako se pritom koze koriste i za održavanje prostora, a gospodarstva uključe u turističku ponudu, uzgajivač dobiva više izvora prihoda iz iste pasmine.

Možda je upravo to bila najvažnija poruka panela u Svetvinčentu. Istarska koza više ne mora imati samo jednu funkciju.

Može istodobno biti genetski resurs, proizvodna životinja, čuvar pašnjaka, dio turističkog doživljaja i izvor prihoda za mlade ljude koji žele ostati na selu.

A ako se takav model uspije izgraditi, onda će se pitanje njezina opstanka možda jednoga dana prestati postavljati.