Nona Ana postala najbolja manekenka kuće za odmor: 'Gost sede poli mene i reče: Teško mi je poj iz ovega raja...'

Kada dođete kod familije Jurašić u Kožljak, selo u općini Kršan, naslonjeno na padine Učke, neće vam se odmah dati doma. Bit ćete pomalo ljubomorni na goste koji dolaze u njihovu kuću za odmor.

Jer ovo je baš – mjesto za odmor. Bez pretjerivanja. Bez uljepšavanja.

Pogled na livadu sa stadom ovaca, kravama i magarcem Giovannijem, tu pod nosom, a malo dolje zeleni se Čepićko polje. Do bazena, koji je ovdje zapravo najmanje bitan, otvara se šumarak, kao stvoren za hvatanje nirvane i punjenje baterija. Ćuti se samo priroda. Sveti mir.

Familija Jurašić svoju je priču u turizmu gradila bez puno filozofije. Iskoristila je ono što joj se nudilo na dlanu.

Već četvrtu godinu ne iznajmljuju samo kuću i bazen, nego svojim gostima nude ono što imaju odvajkada: seoski život, domaće proizvode, životinje i taj izgubljeni mir koji ljudi iz grada sve češće traže.

Ove sezone jedni su od onih koji su, ovdje u istočnoj Istri, zaslužili oznaku Local Host Hrvatske turističke zajednice (HTZ).

Projekt Local Host HTZ je pokrenuo kako bi istaknuo upravo takve domaćine – one koji turizam ne svode samo na smještaj, već gostima otvaraju vrata lokalnog života. Cilj je povezati goste s ljudima, običajima, gastronomijom, prirodom i pričama koje određenu destinaciju čine posebnom.

Drugim riječima, Local Host ne govori samo gdje ćete prespavati, nego i kakav ćete doživljaj ponijeti sa sobom.

Što oznaka zapravo znači?

U najkraćem, to je signal turistu da se radi o domaćinu koji svojim gostima nudi autentičan doživljaj destinacije – od lokalnih proizvoda i preporuka do upoznavanja običaja, prirode i načina života. A ne da samo prespava i brčka se u bazenu.

Local Host - stepenica više

Sara Jurašić, koja vodi cijelu priču oko iznajmljivanja, objašnjava da su zahtjev predali putem stranice Turističke zajednice i naveli što sve domaće proizvode nude u sklopu svog OPG-a.

OPG imaju već tridesetak godina, prvenstveno za vlastite potrebe – bave se vinarstvom i stočarstvom.

„Local Host je stepenica više. Nije samo kuća kao kuća, nego i nešto domaće što možeš ponuditi, što drugi možda nemaju – proizvod kega delamo doma“, kaže Sara, inače diplomirana pravnica, zaposlena u Općini Kršan

A kod njih priča ne staje samo na boci vina ili staklenci marmelade od smokava, „za kojom svi turisti lude“…

„Ovdje su gosti na osami, a oko kuće mogu ubrati što im se tog trenutka nađe pod rukom – jabuke, kruške, breskve, trešnje, marelice, smokve...“, priča Sara.

I onda dolazimo do onog zbog čega je ova kuća zapravo posebna.

„Prva stvar kad vide ovu livadu i Čepićko polje dolje, to je to. Tu na terasi stave stolice i gledaju dolje, bazen skoro da ih ne zanima. I odmah se spuste, upoznaju sa životinjama.“

Na more, dodaje Sara, neki gotovo da i ne idu. Većinom ostaju tu – neki se ni tri tjedna ne mrdaju iz sela. Šetaju, planinare...

„Svi greju na Pijanu prugu. Prvo pitanje im je kamo mogu šetati. I onda im kažemo za prugu, stari Kršan, stari Plomin...“

More im, dakle, nije glavni adut, iako je zapravo blizu – Plomin Luka i Rabac nisu daleko.

„Puno više se treba potruditi, jer turizam kod nas praktički znači more, a tu ga nemamo pa se ponudi nešto drugo i problem riješen. Ovo je ruralni turizam, seoski život i taj đir...“

Kuću iznajmljuju četvrtu sezonu, od travnja pa do kraja listopada. Stižu im uglavnom Nijemci. Bukiraju isključivo putem Airbnbja, a gostima odmah naglase ono što je njima najvažnije – životinje, prirodu i seoski ugođaj, a ne plažu.

A sve je zapravo zakotrljao Sarin otac Gracijano, pomorac koji plovi već više od 15 godina.

Kuća je godinama bila njegov projekt. Nekad je ondje bio samo kat i garaža, a oko svega brdo zemlje. Ideja je dugo sazrijevala, a onda je stigla korona. Gracijano je zbog lockdowna više vremena provodio kod kuće i napokon se ozbiljnije uhvatio posla. Većinu radova izveo je sam.

Danas je kuća postala posao u kojem sudjeluju svi – Sarine cije Bruna i Đana, rođaci...

'Gostima ponudin sve domaće'

Možda i najvažnija karika u priči zapravo je Sarina nona Ana. Osamdeset joj je godina, ali toliko je vitalna da su joj još pet godina produžili vozačku za auto.

„Još peljen i traktor“, spremno se pohvalila.

Nije ni čudno da je turisti odmah zavole. Ali ljubav je obostrana – i nju su, kaže nam, gosti „oživjeli“, otvorili joj prozor u svijet, proširili horizont.

„Saki don su dole poli mene. Ne govorin po njihovo, ali se snajden, malo z rukami, malo z nogami. Ponudin in sve domaće: jaja, teranino, vino, marmeladu, povrća... Znam im ispeć i kolač, takova gesta ih oduševi...“

Najviše, kaže, dolaze obitelji s djecom.

„Neki nikad nisu videli ni kokoš. Nama su ovce najbolji trimeri - jer bez njih bi tu i dalje bilo sve zarašteno, boška - a njima prava atrakcija.“

Bez Ane, shvatili ste, ne bi išlo tako glatko.

Nona Ana bome je Local Host sama po sebi. Turistička zajednica mogla bi je uzeti za manekenku.

Jer ova njena rečenica sažimlje sve:

„Jedan gost se je pred kućon nasloni na drivo i mi govori da mu je teško poj z raja ća. I doli sedi i ni se da ća“, zaključila je kroz smijeh nona Ana.