Stanovnik Banjola o Kaštijunu: 'Uvijek smrdi, djeca ujutro to osjećaju. Više ni ne vjerujemo da će se nešto promijeniti'

Iako živi u Banjolama, u blizini mora i relativno zaštićen od izravnog utjecaja ŽCGO-a Kaštijun, smrad mu, kaže Marko Mišković, nije nepoznanica. Osjeti se gotovo svakodnevno, a posebno je neugodan ujutro u Vinkuranu, gdje mu jedno dijete ide u vrtić.

'Ja živim tu u Banjolama, sa strane portića, tako da sam malo zaštićen jer nisam direktno izložen Kaštijunu. Ovdje nije toliko neizdrživo. Ali uvijek smrdi, uvijek se osjeti', kaže stanovnik Banjola s kojim smo razgovarali o problemu neugodnih mirisa koji već godinama muči stanovnike južne Istre.

Problem, dodaje, nije u tome da se smrad pojavi tek povremeno. Upravo suprotno. Primjer je jučerašnji dan, kada je Kaštijun oborio ovogodišnji rekord u smradu.

'Jednostavno nikad ovdje nisu dani kada se uopće ne osjeti.'

Njegova obitelj pritom svakodnevno dolazi u kontakt s područjima koja su, ovisno o vjetru i drugim uvjetima, još izloženija neugodnim mirisima. Jedno dijete ide u školu u Banjolama, a drugo u vrtić u Vinkuranu.

'Ta jutra pogotovo u Vinkuranu znaju baš biti odvratna. I baš je gadno ovako poslati dijete tamo', govori.

Kaže kako čovjek s vremenom počne problem potiskivati i pokušavati živjeti kao da će takvo stanje jednostavno ostati dio svakodnevice. Posebno kada godinama čita o ljudima koji se bore protiv problema, a promjene izostaju.

'Godine idu, ti imaš posao, imaš obaveze, čitaš kako se ovi ljudi već godinu dana bore i ne uspijevaju ništa napraviti. Ali nekako ne vjeruješ da može biti bolje. Treba to nekako potisnuti u podsvijest, jer nekako ne vjeruješ da će se to promijeniti.'

I sam je, kaže, sudjelovao na prosvjedima, ali problem iz njegove perspektive postaje sve veći upravo zato što se rješenje ne nazire.

'Išli smo i na prosvjede. Ali nekako se to čini veliko. I s moje strane, isto kao inženjeru, čini mi se da to nema nikakvog smisla.'

Kao jedno od mogućih rješenja spominje smanjenje opterećenja Kaštijuna i drukčiju raspodjelu otpada na razini Istre.

'Trebalo bi to barem prepoloviti, da dio ide prema sjeveru Istre, a dio ostane ovdje kod nas', smatra.

Stanovnicima južne Istre ne smrdi samo pojedinim danima, kada se neugodni mirisi šire iz smjera Kaštijuna, recimo kada puše bura. Pitanje svih pitanja jest koliko se dugo ljudi mogu navikavati na nešto što ne bi trebalo biti normalan dio svakodnevnog života.