Saura je bila podoficirski grad. 'Nikad nisam vidio ljepše kasarne. Hiljade ljudi tu su radile i spavale, a u njoj je stalno bila grobna tišina'

Kakav je to dvorac, zapitali su se mnogi mali Puležani dok ih je otac tamo negdje 70-ih i 80-ih vozio Bulevarom, kotrljajući se pored ulaza u Arsenal. Kasnije će doznati da su tu kancelarije uljanikovaca, a onda je opet uslijedilo pitanje: zašto su izgradili dvorac da bi u njemu bile kancelarije. A onda, puno godina kasnije, doznali su da su prelijepu zgradu 1860.  izgradili Austrijanci i da je to bila Mornarička kasarna (K.u.K. Marine-Kaserne "Franz Joseph I"), kojoj doduše fali jedno krilo stradalo u savezničkom bombardiranju. Prelijepa je to zgrada i za jednu kasarnu, a ovog ljeta svjedočili smo da je dvaput gotovo doživjela sudbinu zagrebačkog Vjesnika. Umalo je izgorjela do temelja, a s Vjesnikom je veže jednaka poveznica – većinski vlasnik te ljepotice je država, a to nekako ispada kao da nije ničija, zato su i vrata širom otvorena, a unutarnji prostor potpuno devastiran.

Ljepoti ovog neobaroknog zdanja divio se i Mate Balota, koji je ovdje služio 1917. godine, u posljednji se tren prebacivši iz pješadije, gdje je tad vladala glad i oskudica.

Evo što je u knjizi „Puna je Pula“ zapisao o svom boravku u Sauri, ali i prisjećajući se toga puno godina poslije:„I poslije gotovo sto godina od građenja Mornarička kasarna je još uvijek lijepa. Ni prije ni poslije nisam vidio kasarne ljepše od nje, a dosta sam u raznim zemljama vidio škola, srednjih i visokih, daleko ružnijih, mračnijih i neudobnijih.“

Trećeg dana nakon dolaska u Pulu odvedeni su, piše, u Mornaričku kasarnu i dobili vreću zimskog, ljetnog i radnog odijela i rublja, dva para niskih cipela i mornarski kratki kaput. „Preko noći postali smo bogataši: imali smo dvije vunene i dvije pamučne maje, dva para bijelih hlača, vuneni šal, vunene kravate i pamučne končane čarape“, napisao je.

Tu, navodi, nije bila komanda mornarice, nego matica njenih kadrova: kadrovske matične knjige i kartoteka matičnih listova svakog mornara, evidencija o kretanju u službi, o unapređenjima, kaznama, degradacijama. Ukratko, personalni odjel.

Ovako je opisao prekrasno zdanje, kad ga je prvi put vidio:“Mornarička kasarna na poravnanoj poljani ispred arsenala, velika, trokatna, činila je izvana i iznutra utisak dobre građevine. I položaj je bio dobro izabran, s lijepim pogledom na zaljev, arsenal, otvoreno more. Četiri krila zgrade bile su strane velike pačetvorine s prostranim dvorištem između njih. Svi su hodnici bili s dvorišne strane, široki i svijetli, s uvijek opranim podom od pravog i umjetnog kamena. Prostorije prostrane i sve jednako svijetle i zračne. Vladala je čistoća, održavana pravilnim, ustanovljenim tokom života i zanimanja. Spavalo se na visaljkama, na kamenitom tlu, s jednim ćebetom ispod sebe i u drugo zavijen. Ujutro se sve zamatalo i spremalo i spavaonica je preko dana postajala čista, uredna, prazna dvorana, s dva velika stola na sredini za kojima se jelo, pisalo ili čitalo.

Kasarna je bila podoficirski grad, tvrđava podoficira vojnički izbrušene kancelarijske struke, iako je i ovdje bio zaposleni kakvih 14 do 16 oficira. Podoficirska se struka račvala na računovođe  i na profoze. Svi pripadnici kancelarijske struke, tj. desete matične čete, bili su podoficiri.

„Mornarička kasarna bila je puna podoficira računske struke, koji su bilo glavni elementi discipline i stege u mornaričkim ustanovama na kopnu i u kasarni. Oni su držali u rukama propise i tumačili ih. Oni su sjedili u svim njenim uredima, skladištima, matičnim četama, u stražarnici i kasarnskom zatvoru koji se nalazio na južnoj strani, u prizemlju, a u njemu je uvijek bilo 20 ili 30 uznika. Zbog njih je u kasarni bio toliki mir i ljudi su se pretvarali u sjene“, zapisao je Balota.

U to je vrijeme , 1917. i 1918., komandant Mornaričkog korpusa bio kontraadmiral Aleksander Berthold, umirovljen prije rata, da bi kasnije dobio sinekuru u Korpusu mornarice gdje „ništa nije mogao pokvariti i gdje nikakvog posla, osim ponekog potpisa, nije imao“. Onizak i debeo, ogrnut plaštom, ulazio je u krug kasarne „polagano i pipavo“, uvijek spreman da zaustavi oko na nekoj povredi formalnog, ali propisanog reda: odijelu, opasaču, dugmadi, cipelama, čistoći hodnika ili dvorišta, gotov da sve alarmira radi jednog čika. Govorilo se da je 1912. uspio glomaznu, 130 metara dugu Gaeu uvesti kroz tijesno grlo Šibenskog zaljeva tako da su bokovi broda gotovo dodirivali obalu.

Pričalo se da je u Puli uvijek nosio zviždaljku sa sobom da bi na stotinjak koraka ispred vile u kojoj je stanovao (nalazila se između kasarne i bolnice), njome u podne dao znak da dolazi i da se u kuhinji tad stavi riža u juhu!

U kasarni se odmah nailazilo na oštru formalnu stegu, kao na neprobojni zid, prisjeća se Balota. Iako su hiljade ljudi tu radile, stanovale, hranile se i spavale, u njoj je neprestano vladala grobna tišina. Prekinula bi je tek rijetka kola koja su ulazila na stražnji ulaz, dovozeći kruh, meso, drva za kuhinju, odjeću ili obuću.

„U kasarni je bilo podoficira koliko i momčadi, jedni i drugi bili su dugo u mornarici i propisno ukočeni, po tihim širokim praznim hodnicima kretali su se bez riječi, kao automati, sjene u uniformama. Nigdje nije bilo zastajkivanja u hodniku, nigdje da su se dvojica srela i zadržala u razgovoru, svaki je nastojao da ostane neprimjetan“, piše Balota.

Balota je kao pisar prvi raspored dobio u matičnom uredu korpusa, na drugom katu sjevernog krila. U uredu ih je bilo pet, tri podoficira Čeha i dvojica novih pisara. Posao se sastojao u prepisivanju matičnih listova mornara. Prema starom originalnom matičnom listu izrađivali su dva nova prijepisa. Ujutro u 7 dobivali su određeni broj matičnih listova koje je valjalo prepisati. Posao je u početku bio manje zamoran, no ubrzo je monotonija nadjačala osjećaj da se radi nešto novo i zanimljivo.

Iako je među podoficirima trebalo očekivati najviše Nijemaca, nije bilo tako: premašivali su ih Jugoslaveni, a bilo je Talijana, Čeha, Hrvati. Balota spominje tri viša podoficira koja su bila dodijeljena kao stalan nadzor Mornaričkoj kaznionici: glavni je bio, po okrutnosti poznat Oberstabsprofoz Stjepan Ožegović plemeniti Barlabaševac, vitez srebrnog križa za zasluge sa krunom vojničkim znakom i brončanom kolajnom, strah i trepet svih mornara koji su prošli kroz kaznionicu u kojoj je proveo 28 godina i u svojoj je 59. bio u naponu snage. Mogao je udarcem pesnice u glavu i zatiljak oboriti mornara i otpraviti ga s vrha stepenica na dno. Po okrutnosti bio je poznat i Čeh, štabni profoz Zrunek. Obojica su vodila na vješala u dvorište kaznionice Talijana Nazarija Saura, optuženog za veleizdaju, po kojemu je kasnije nazvana velebna kasarna, a taj naziv zadržao se i danas.