Foto Bez Darija, Sonje i ekipe ništa ne bi išlo k'o po špagi: ovako je izgledao prvi dan u najvećoj školi u Hrvatskoj

Prvi autobus stigao je na kolodvor u Pazinu. Odmah za njim drugi, pa treći... I dok popiješ kavu s automata, već ih je, sinko, toliko da ti se više ni ne da brojati.

A kako i neće biti takva navala – prvi je dan nastave u Osnovnoj školi Vladimira Nazora, najvećoj osmoljetki u Hrvatskoj koja, zajedno sa svojim osam područnih, broji 1.325 učenika.

Dakle, krenulo je. Jutarnji svježi zrak ispunjen blagotvornim šušurom. Grad je napokon prodisao, živnuo, dobio impuls u kojem će kucati sve tamo do sredine lipnja.

Djeca su se u čas razmiljela s perona, hitaju u školu jer prvo zvono već se ozbiljno bliži...

Iz jednog busa, onog s oznakom linije Batlug – Pazin, izlazi šofer koji, s tim simpatičnim brkovima i raskuštranom kosom, neodoljivo podsjeća na Mišu Kovača iz boljih dana. Na prvu tvrd, a nakon nekoliko rečenica mekan baš kao da već 46 godina vozi školski autobus.

A tako je zbilja s Darijom Klemenićem (70) – već je gotovo pola stoljeća za volanom, na usluzi djeci. Zapravo je on s toliko staža, šalimo se, postao malne prosvjetnik djelatnik.

Posao ima u malom prstu i ne pušta ga dok može voziti pa, eto, već koju godinu njime popravlja zasluženu mirovinu.

„Svaki prvi dan, svaki početak je na svoj način poseban, ali brzo ćemo mi ćepati ritam, ne boj se. Školarci su jako pravi, izvrsni – to su dica sa sela, mi smo već klapa i pol. A i ne more drugačije, moramo si bit dobri, družit ćemo se kroz cilo lito“, kaže Dario i dodaje:

„Uživan ih peljati. Da mi ni gušt, ne bin bi to dela toliko lit.“

Spremno pozira ispred svoje kurijere. Pada i fotka s kolegama. Među njima je i jedno poznato lice, bivši načelnik Gračišća Ivan Mijandrušić, koji danas, također kao penzić, vozi učenike.

Treća dob očito je neizbježna pomoć u prijevozu jer pazinska škola svojom veličinom zahtijeva čak 18 autobusnih linija i dnevno prijeđenih gotovo 2.000 kilometara.

A dok jedni voze, netko mora i nahraniti cijelu tu vojsku đaka.

U kuhinji se filaju sendviči. Danas će ih napraviti 670, plus one za nastavno osoblje. Prvog dana je kraći raspored sati pa će proći i suha marenda. Inače se ovdje priprema i ručak za polaznike produženog boravka.

Uglavnom, brdo posla za šest kuharica.

„Najveći smo, da... I to je jako velika odgovornost. Neki put i kad san doma, u mislima san tu, u kuhinji. Ali lipo mi je delo, zato i san toliko tu...“, kroz smijeh kaže šefica Sonja Blašković (61).

A tu je već 24 godine. I odlično funkcionira sa svojim timom. Neskriveno hvali svoje kolegice – Sanju, Lorenu, Mirjanu, Irenu i Seniju.

„Na jelovniku mora biti svega pomalo – i mesnog, i ribljeg, i mliječnog... Gledamo ravnomjerno rasporediti, spremiti najbolje ča moremo za dicu, a sve kako nalažu propisi“, veli Sonja.

I u kuhinji, dakle, sve ide kao podmazano. Baš kao i na školskom igralištu, punom kao oko. Isprepleteni su svi, od prvašića do osmaša.

Ravnatelj škole, Ivan Štefanić – tko bi mu bio u koži i vodio ovako veliki sustav? – proziva razred po razred, usmjerava ih razredniku pa pravac učionica.

I tako, mic po mic, na kampu su ostali samo prvašići.

Među njima i Gloria Mendiković. Ponosna s torbom na ramenima – velika je već to cura – ali ipak prvog dana ne mrda od tate Tedija i mame Tanje. Što je sigurno, sigurno je.

„Gloria nam je treće dijete u ovoj školi. Super nam je sve, svi kuntenti!“, kratko nam je rekao Tedi.

Uslijedila je i kratka priredba koju su osnovci priredili svojim novim kolegama, da ublaže početni strah, a potom i zajedničko slikanje prvašića s roditeljima – razred po razred ispred škole.

Rekosmo, sve je išlo kao po špagi.

Domalo se i škola dupkom napunila, hodnici zabrujali, a i zvono se već ugrijalo.

Pored ovakvog početka, ne sumnjamo da će i nastavak u ovom velikom, najvećem kolektivu biti podjednako dobar.

Odličan (5) čak...

Galerija (6)