'Taj pas u meni još laje!' Zelg u velikom intervjuu otkrio što ga i danas tjera da grize

Zelg Galešić jedno je od najpoznatijih imena hrvatske borilačke scene – bivši svjetski MMA borac i najtrofejniji hrvatski taekwondo reprezentativac, a danas trener i predsjednik pulskog Trojana. Pred veliki subotnji MMA spektakl u pulskoj Areni, gdje će nastupiti čak šest njegovih boraca, dao je veliki intervju Večernjem listu. Iz tog razgovora za čitatelje Istarskog.hr prenosimo najzanimljivije dijelove.

Zelg Galešić živi tri minute pješice od Arene. Samo se laganim korakom mora spustiti nizbrdicom i pred njim se otvara najznamenitiji pulski spomenik kulture – amfiteatar zbog kojeg turisti dolaze u ovaj grad. Prostor Arene, u kojoj se tradicionalno održava filmski festival te ljeti nastupaju svjetski poznati glazbenici, savršen je za održavanje borilačkih evenata. Arenu se, naime, opravdano smatra jednom od najboljih borilačkih pozornica na svijetu.

Upravo zato, ako žali za nečim u svojoj bogatoj karijeri, Zelg Galešić, nekad svjetski poznati MMA borac, najtrofejniji hrvatski taekwondo reprezentativac, a danas uspješni trener pulskog kluba Trojan, reći će da je to nenastupanje u Areni.

-Nevjerojatno, nikada se karte nisu tako posložile. Mislio sam da je atmosfera kakvu sam doživio u Japanu neponovljiva, sve dok prvi put nisam doživio Arenu. Doduše kao trener, no i to je bilo neopisivo. Moji borci imaju privilegij da se bore na mjestu na kojem su se u povijesti borili gladijatori i zato ih uoči mečeva nije potrebno posebno nabrijavati, kaže Galešić.

Ove subote nastupaju njegovi Trojanci. Čak šestorica. Subotnji event u organizaciji bahreinskog BRAVE-a, sa Zelgom i Trojanom kao domaćinima, donosi veliki povratak MMA-a u pulsku Arenu.

-Razvalit ćemo kao nikada! Moji borci su spremni i jedva čekaju subotu. Mislim da ni karata više nema. Možda još na rubovima tribina, kaže Zelg.

Psihički sam bio istrošen

Je li vaša borilačka karijera konačno završena, nema povratka?

-U smislu borbi je završena. Čak sam i rano otišao u mirovinu, sa samo 33 godine, jer sam se prerano počeo boriti. Već s desetak godina imao sam prvi meč. Nastupao sam u taekwondou, kick-boksu, boksu, free fightu i na kraju u MMA-u. Skupio sam više od 300 mečeva i jednostavno sam psihički bio istrošen. Fizički se i danas osjećam vrhunski, ali u posljednjim mečevima osjetio sam zamor materijala. Nisam više bio motiviran i odrađivao sam ih kao obavezu. Izgubio sam užitak.

Danas bih volio da me je netko tada savjetovao da se odmorim godinu dana i vratim. Mislim da bih mogao dati još puno. Ali menadžeri su me forsirali iz meča u meč. Na kraju sam rekao: „Dosta, ne mogu to više raditi svom tijelu, obitelji i ugledu.”

U čemu je zapravo užitak borbe?

-Nikad nisam gledao kroz batine ili bol, nego kao natjecanje. Uvijek sam se želio dokazivati. Tko god je pratio moju karijeru, vidio je da sam u svaki meč ulazio s osmijehom. Meč je bio nagrada za sav rad koji si prethodno uložio. Nikad se nisam borio zbog žena, auta ili novca, nego zbog užitka. Kad se izgubila ta ljubav, bio je to trenutak u kojem sam rekao „dosta”.

Porazi su ožiljci koji su i danas tu

Poraze ste teško podnosili?

-Naravno. Kad se ne boriš zbog materijalnih interesa, nego zbog sebe, onda porazi bole još više. Ne volim razmišljati o njima jer se odmah osjećam loše. Sjećam se svakog detalja, zašto se i kako nešto dogodilo. Ali svaki poraz i svaka pobjeda napravili su od mene čovjeka kakav sam danas. Možda bih bio egomanijak da sam samo pobjeđivao i možda bih postao loš čovjek. Ovako me sve to prizemljilo.

Jesu li borbe ostavile fizičke posljedice?

-Gledajte, imam 47 godina. Kako vam izgledam fizički?

Djelujete kao da biste me mogli razbiti, ali ja imam 56 godina.

-Ha-ha, kad sretnem kolege koji su sa mnom išli u školu, sve ih boli, kukovi, koljena, leđa... Mene ne boli ništa. Svaki dan sam u dvorani, još uvijek mogu gadno udariti, baciti, potegnuti. Ovaj sport je od mog tijela napravio stroj.

Tijekom meča ga mrzim

Mrzite li čovjeka s kojim se borite?

-Nikad nikoga nisam mrzio ni prije ni poslije borbe. Ali tijekom meča ga mrzim jer je on tamo došao uzeti mom djetetu kruh iz usta. Došao je mene poniziti pred milijunskim auditorijem i tisućama ljudi u dvorani. Tada mu želim napraviti sve što je potrebno da ga pobijedim. Ali kad meč završi, potpuno razumijem zašto je bio tamo.

Zato što ste isti?

-Da. Nema šanse da ga ne poštujem. Koliko god me netko vrijeđao prije meča, nakon meča je sve gotovo. Ja i on svojom smo krvlju dokazali jedan drugome da smo isti i da zaslužujemo međusobno poštovanje.

Moj djed, Aldo Drosina

Vaš je djed također bio sportaš, i to čuveni istarski nogometaš...

-Da, moj djed je Aldo Drosina, po njemu se danas zove stadion u Puli. Igrao je u Prvoj jugoslavenskoj ligi za Lokomotivu zajedno s Ćirom Blaževićem. Bio je odličan napadač. Tragedija je što mu je karijera završila zbog ozljede meniska. Danas je to rutinska ozljeda, a tada je značila kraj karijere.

A otac?

-Moj je otac također igrao nogomet, ali bio je rekorder u broju crvenih kartona u NK Vodnjan. Potukao bi se gotovo na svakoj utakmici.

Je li djed bio razočaran što niste krenuli nogometnim putem?

-Kad sam imao osam godina, djed me odveo u NK Istru. A realno, bio sam katastrofalan. Cijelo vrijeme sam pazio da me netko čuva kako lopta ne bi došla do mene. Djeca su me zbog toga mrzila pa sam vrlo brzo odustao.

Djed je zato poslije bio jako ponosan kada sam počeo osvajati europska prvenstva u taekwondou. Nažalost, nije doživio moju profesionalnu MMA karijeru, ali ovo što je vidio bilo mu je dovoljno da bude istinski ponosan.

Od svjetskog prvaka do Pridea

Kako ste završili u taekwondou?

-Uvijek sam bio življe dijete. Onda se u školi otvorila sekcija taekwondoa, mislim da je bila 1989. godina. Čim sam to vidio, upisao sam se. Ostalo je povijest.

Bio sam europski prvak u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, osvojio sam naslov svjetskog prvaka u taekwondou, a u ITF full contact taekwondou još dva puta bio prvak svijeta. Sve to ostvario sam prije nego što sam s 21 godinom napustio taj sport.

Zašto ste ga napustili?

-Nikad neću zaboraviti Svjetsko prvenstvo u Italiji. U Rim sam došao potpuno spreman, pobijedio u šest mečeva i osvojio naslov svjetskog prvaka. Bio sam u euforiji. A onda sam se sljedeće jutro probudio i shvatio da se nije dogodilo baš ništa. Nije bilo velikih ponuda, ničega, samo nekoliko tapšanja po ramenu. Tada sam rekao svojoj djevojci: „Ovo više neću raditi.” U glavi sam već bio otišao iz taekwondoa.

Nakon toga odlazim u Englesku, gdje sam trenirao i borio se. Profesionalac sam bio gotovo jedanaest godina. Borio sam se u Prideu, a UFC se tada ozbiljno borio da me preotme. Iskreno, u ono vrijeme UFC je u odnosu na Pride bio druga liga.

Kakav vam je službeni omjer?

-Jedanaest pobjeda i devet poraza.

Ali gotovo svi protivnici bili su svjetski vrh?

-Sve nakon četvrte-pete borbe bili su mečevi protiv samog svjetskog vrha. Borio sam se dvaput protiv Bellatorova prvaka, protiv UFC-ova prvaka teške kategorije, dvojice olimpijskih prvaka u džudu, ADCC prvaka svijeta, svjetskog prvaka u catch wrestlingu... Kad sve zbrojiš, to je stvarno impresivna karijera.

Sakuraba mi je gotovo iščupao koljeno

Koja vam je borba posebno ostala u sjećanju?

-Ako bih pričao svoju životnu priču, počela bi i završila događajem protiv Kazushija Sakurabe. U Japanu sam dobio protivnika kojeg nisam mogao poželjeti većeg. Sakuraba je tada bio praktički božanstvo. Znao sam da je virtuoz u parteru i da sam u problemima ako me sruši. Krenuo sam naprijed, uhvatio me za nogu, srušio i odmah mi iščašio lijevo koljeno. Gotovo ga je iščupao iz zgloba.

Nekako sam se uspio izvući, doći u gornju poziciju i počeo sam ga udarati. Zadao sam mu 72 udarca u glavu. U jednom trenutku čak sam ga i uspavao, a sljedećim udarcem ponovno probudio. To znamo samo nas dvojica. U međuvremenu mi je slomio prst na nozi i stopalo, a na kraju mi je ozlijedio i drugu nogu. Bol je postao neizdrživ i morao sam predati borbu.

Iako sam izgubio, ponosan sam što sam bio dio te borbe. Danas me ljudi diljem svijeta prepoznaju upravo po njoj.

Jeste li se ikad bojali prije borbe?

-Uvijek sam mislio da sam prespreman. Naravno da postoji strah da ćeš se osramotiti pred publikom ili ozlijediti. Ali to je pozitivna trema.

Što je važnije, psiha ili fizička sprema?

-Psiha.

Dakle, glava?

-Glava je sve. S dobrom glavom napravit ću moćno tijelo. Ali samo s dobrim tijelom nikad neću napraviti moćnu glavu.

Koliko je važno kontrolirati bijes?

-Bijes postoji, ali je usmjeren. Kad si krvav i razbijen na podu, upravo te taj inat i bijes tjeraju da ustaneš i nastaviš. To je tvoje gorivo. Ali ne smije te preuzeti.

Jeste li ikad izgubili kontrolu?

-Nikad. Ni u životu ni u kavezu. Ovaj sport te tome nauči. Svatko tko ima probleme s ljutnjom ili kontrolom emocija trebao bi trenirati borilački sport. Tu upoznaš sebe do najsitnijih detalja.

Najbolje funkcioniram u ratovima

Postoji li među borcima prijateljstvo?

-Ne bih rekao prijateljstvo. Rekao bih bratstvo. To je veza koja traje cijeli život. Uvjeren sam da bih danas mogao nazvati bilo kojeg protivnika protiv kojeg sam se borio. Da zapnem u Rio de Janeiru, Nigeriji ili bilo gdje gdje oni žive, došli bi pomoći bez razmišljanja. I ja bih učinio isto za njih.

Najbolje funkcioniram u ratovima, mora biti neka napeta situacija. Moram biti u nekoj svađi, mene to budi ujutro. To mi drži fokus. Kad je sve idealno, jednostavno se ne osjećam dobro.

Možete li se naljutiti i na stvari izvan svog svijeta?

-Jako sam alergičan na nepravdu. Kad čujem da nekog običnog čovjeka maltretiraju ili da zbog lokalne politike ne može normalno živjeti i raditi, to me izjeda. Kad čujem za neko ubojstvo, to me izjeda. Nepravdu nikad nisam mogao podnositi.

Nikad ne ostavljam za sutra

Što je najvažnije za uspjeh – talent, snaga ili disciplina?

-Samo disciplina i fokus na cilj. Poznajem jako puno ljudi koji imaju odlične ideje, stalno govore o njima, ali ih nikad ne ostvare. Nemaju plan. Meni je svaki dan isplaniran. Točno znam gdje moram biti, s kim moram razgovarati, kome se javiti, što predložiti i što ću napraviti ako me netko odbije.

Imam cilj i fokusiran sam na njega. Nikad ne ostavljam za sutra ono što mogu napraviti danas.

Razmišljate li ikada o povratku u kavez?

-Nećemo si lagati, taj pas u meni još laje. Ako treba, i dalje bi grizao. Ali borbe više nisu moj život. Sada želim izgraditi sebe kao trenera i kao poduzetnika. Tu ponovno krećem od nule i tu želim gristi. Ne želim da mi netko nešto daje zato što sam nekad bio borac. Svaki čovjek mora se stalno iznova dokazivati. Zato sam svoj borilački život ostavio i gradim neku novu verziju sebe.

Trojan je moja sreća i moje prokletstvo

Imate svoj klub?

-Da, Trojan je jedan od tri najbolja kluba u regiji. Danas imamo jako puno članova. Često objavljujemo da više ne primamo nove članove jer smo puni. Da imamo veću dvoranu, imali bismo još toliko ljudi. Ove godine profesionalno će debitirati još četiri-pet boraca pa ćemo imati gotovo dvadeset profesionalaca.

Nas je deset trenera. Svatko daje svoj doprinos pripremama, a ja sam glavni trener. Analiziram protivnike i određujem u kojem smjeru trebaju ići pripreme. Dok nema meča, razvijamo sve segmente borca. Kad je protivnik poznat, sve se podređuje isključivo njemu. Tada radimo samo ono što je potrebno da ga pobijedimo.

Kako se financira klub?

-Najviše od sponzora i članarina koje plaćaju amateri. MMA još nije priznat kao sport u Hrvatskoj i nije punopravni član Hrvatskog olimpijskog odbora. Grad nam pomaže na osnovi rezultata u kick-boksu, ali u MMA-u, nažalost, ne.

Imate li još uvijek ambicije u tom svijetu?

-Apsolutno. Imam i druge biznise, zato sam toliko zauzet, ali ovo je moja sreća. Možda ću s vremenom manje biti trener, a više se baviti organizacijom kluba, strategijom i savjetima. Mislim da imam oko za detalje. Ovo je moja sreća i moje prokletstvo u isto vrijeme.