Foto 'Namesto apartmana napravi san konobu – samo da s mojin mužikanti iman kamo popit i zakantat'

Umjesto kakvog unosnog apartmana, na mjestu stare štale sagradio je konobu. I to samo zato da bi mogao društvo iz njegove „mužike“ ugostiti nakon probe, budnice ili koncerta. Poseban neki tip - kome uopće, u ovo sebično vrijeme, nešto ovakvo može pasti napamet? 

Bilo je to za jubilej - kad je navršio pola stoljeća svirke u buzetskoj Limenoj glazbi „Sokol“. A danas Dario Drašćić (69), zvani Komar, junak ovih redaka, broji 57 godina vjernosti tome društvu. Nevjerojatna brojka!

Uvodna sličica njegova je osobna karta. Sažimlje ga gotovo savršeno. Jer, već na početku ćakule, u toj istoj konobi, tu u Svetom Martinu, potvrđuju se riječi kolega iz „Sokola“: „Dario je dobri duh glazbe i mnogo više od glazbara“.

U jednu riječ, neopjevana legenda.

„Ha-ha, nisan ja od velikih besed, više me zanima delo. I, naravno, družba. Zato san i storiv ovu prostoriju, sve svojim rukami, da imamo kade za kaj popit, zakantat i speć praščića“, započinje muzikant, koji će u nastavku – ovo je, je li, ipak ozbiljan razgovor – manje pričati u dijalektu.

Mijenjali su se i dirigenti i generacije, ali Darijeva ljubav prema glazbi, još od 1969., njegove 12. godine kad je prvi put puhnuo u trombon, neiskorjenjiva je kao i tartufi u Motovunskoj šumi.

„Kad sam počeo, u maloj sredini kakva je Buzet, nije bilo toliko izbora: je bilo ili rukomet, ili glazba.“

Nona Milka je vajk govorila...

Zbilja nije bilo izbora. Glazba mu je u krvotoku: svirali su i njegov nono i barbe - jedan od njih je i osnivač društva. A nona, koju često spominje, vječito ga je sokolila da ne napušta „Sokol“.

„Zvala se Milka i vajk je govorila: Familija ti je na prvom mjestu, posao na drugom, a mužika na trećem. Ali mužiku nemoj nikad zapustit. Jer, doći ćeš star, imat ćeš šoldi, imat ćeš sve, ali nećeš imat zadovoljstva“, prisjeća se sugovornik i dodaje:

„A druženja nam fali danas kad je sve manje solidarnosti i kad svatko gleda samo sebe.“

I Darijeva djeca dugo su svirala: Marinela flautu, Dragan trubu. Kćerka, modna dizajnerica, sašila je i uniforme „limenjacima“, pa sad u njima ponosno paradiraju na glavnoj gradskoj fešti, „Subotini po starinski“.

„Grad bez limene glazbe je kao čovjek bez obitelji. Samo glazba more nekoj fešti dati onu pravu atmosferu, onu patinu... Meni je mužika život, ići svirati meni je sve. I otpremninu sam uložio u trombon, u Njemačku sam ga išao kupit“, kaže u dahu Dario.

„A ljudi, kad dođu u glazbu, misle da će sve ići samo od sebe. Ali tu imaš kontinuirano puno posla, puno proba, da bi na nastupu zvučao kako rabi. To su veliki izazovi uz familiju, djecu, delo… Teško je sve uskladiti, budeš i umoran, ali na kraju kad dođeš među ljude i kao da si se preporodio.“

'Bibita' zaštitni znak 

E, tu smo: ljudi. Tu je ovaj čovjek – dajmo patetici da uđe – s golemim srcem na domaćem terenu. Prvi je koji će, kažu upućeni, dignuti raspoloženje i u startu smiriti tenzije ako nešto krene krivim smjerom.

„U društvu imaš ljude od 10 do 70 godina koje trebaš znati spojiti. To ti je kao u vojsci – moramo bit svi isti. Treba osjetiti kumpaniju. I tu proradi životno iskustvo, ono koje ne možeš kupit novcem, ni steći fakultetom“, gorljivo kazuje Dario.

„Ne dam da se neka teška rasprava pretvori u loše, nego zajno okrenem na zajebanciju, na smijeh. Bilo je u glazbi ljudi ki bi se za svaku sitnicu bili kregali. To meni ne treba u amaterizmu. Dolazim tu zbog mužike, da se ispraznim, da uživam. I neću politiku u svoju butigu - ni pod razno!“

Njegov zaštitni znak je „bibita“ koju uvijek ponese, čisto da ekipa ne presuši. On vinograd uzgaja samo radi „glazbe“ – oni su mu, priznaje, glavna klijentela.

„Ha-ha, istina, već bih bio odustao od trsi. Ali kaj, samo rekao, delat ću dok moren, donest ću vajk dvije litre, da se malo osvježimo. Mora bit atmosfere, da laglje svirimo.“

Dok ga slušam, jasno mi je zašto trombon. Taj njegov instrument nema ventile ni prečace. Pa savršeno oslikava Darijevu narav. Njegov topli, moćni baritonski zvuk miluje uši u ovom vremenu sveopće buke. Kao i Darijeva beseda.

Nema gdje ovaj veliki čovjek nije svirao – od postavljanja kamena temeljca i otvorenja Tunela Učka, preko prvih Buzetskih dana, nebrojenih „Subotina“ i „Prvih majeva“, do susreta limenih glazbi Istre. Izračunao je da je svirao na oko 1.500 sprovoda.

„Eh, da možemo vratiti sve te ljude, bilo bi nas toliko više“, kaže sjetno i pomalo filozofski.

Ne boji se za budućnost „Sokola“ – ima, veli, predivnih mladih talentiranih ljudi iz buzetske glazbene škole i onih koji studiraju glazbu na fakultetu u Ljubljani.

A dokle će ovaj vrijedni tokar, koji je mirovinu zaslužio nakon 40 godina staža u Istarskom vodovodu, podmazivati zupčanike „mužike“?

„Lani smo proslavili 120 let društva, a ja san već pola tega vremena tu – teško bi bilo pronaći nekoga s takvim stažem. Ne mislin stat, svirat ću dok me zdravlje i pluća služe – nisam nikad pušio… Dobro, ajde, malo popijem, ali nekaj moraš, kaj ne…“

Nedavno je napokon dobio i nasljednika na trombonu te od radosti i sreće, pogađate, ispekao praščića.

Nazdravljamo u to ime Darijevim, kao med slatkim orahovcem, pa domaćin dalje otkriva da, kad ne svira, izrađuje suvenire od drva, njeguje cvijeće… Pa objašnjava kako vuče kamin, a kako ovaj ovdje ražanj i kako funkcioniraju svi ti silni roštilji…

Ništa, mislim si, vratit ću se ovdje. Ne po zadatku, već na feštu.

Ne samo zbog orahovca...