Kad sjedneš na kavu i kolač i uopće ne razmišljaš koliko će te to koštati. A onda...

Ovoga ljeta već sam se pomirio s time da me cijene više ne mogu iznenaditi. Čovjek se jednostavno navikne. Pomidori na merkatu koštali su kao da ih je osobno sveti Petar uzgojio u rajskom vrtu, štapić King na benzinskoj gotovo pet eura, a kava u gradovima uz more toliko da je nakon prvog gutljaja počneš piti sporije, čisto da dulje traje.

King me pritom, nadao sam se, ipak nečemu naučio. Jest da je bio dobar, ali kad sam vidio račun, zaključio sam da bi ubuduće možda bilo pametno pogledati cjenik prije nego što nešto odnesem na blagajnu.

Ali nisam dugo izdržao.

Neki dan sjednem tako na popularnom umaškom trgu, potpuno bezbrižno, naručim veliku ledenu kavu i komad odlične domaće čokoladne torte i uopće ne razmišljam koliko će me to koštati. Dolce vita! Kava hladna, torta fina, trg lijep, život na 'plus previše' nakratko sasvim podnošljiv.

Sve dok nisam uzeo račun.

A na njemu piše – 3,80 eura.

Gledam ja račun, gleda račun mene.

Prvo sam pomislio da je netko nešto zaboravio ukucati. Znam nekoliko mjesta u Puli gdje bi me svaki pojedinačni dio te narudžbe stajao više od tog iznosa. Pa sam, za svaki slučaj, pitao gospođu je li račun doista moj.

- Jest.

Je li možda nešto ostalo nekucano?

- Nije.

Stvarno 3,80?

- Stvarno.

Ispostavilo se da su neku jutarnju promociju jednostavno ljubazno protegli na cijeli dan.

Kažem joj kako u Puli za taj novac teško da bih prošao tako dobro, a ona mi sasvim mirno i ljubazno kaže:

- Pa onda nam dođite češće.

Eh, da sam samo malo bliže, sigurno mi to ne bi morala dvaput reći.

Tako sam, potpuno nepripremljen, doživio još jedan ljetni cjenovni šok. Samo ovaj put ugodan.

I zato ovo nije još jedna priča o uobičajenoj ljetnoj pohlepi. Ili je možda baš to? Možda čovjek jednostavno više nije navikao da ga na Jadranu netko pokuša privući natrag tako staromodnom metodom kao što je pristojan račun.

A dobar ugostitelj očito zna da treba živjeti i onda kad turisti odu. Turist možda sjedne za stol jednom i više ga nikad ne vidi, a domaći čovjek može mu se vratiti već sutra. Naravno, ako ima razloga.

Jer dobar ugostitelj mora znati i da je problem s domaćim gostom u tome što taj jako dugo pamti.

I još nešto važnije. Ne oprašta.