Video Jedan vrt, dvije kćeri i puno gostiju: priča o drugačijem turizmu u Vrsaru

Sredina kolovoza u Istri oduvijek je imala svoj miris. Bio je to onaj opojni miris pomidora koji su se rano ujutro brali iz vrtova, još ugrijani suncem, a potom završavali u velikim loncima. U konobama se kuhala šalša, pomidori su pucali pod kuhačom, a kuća bi se na nekoliko sati ispunila mirisom ljeta. Nešto od te stare istarske slike dočekalo nas je i u Vrsaru.

U dvorištu obitelji Šegon tog se dana kuhala šalša. Ditmaru su pomagale njegove dvije kćeri, 17-godišnja Dita i 14-godišnja Zoja, a nekoliko metara dalje sa zanimanjem su sve promatrali gosti – obitelj iz Slovačke. Za njih je to bio prizor kakav dotad nisu imali prilike vidjeti: pomidori ubrani iz vrta nekoliko trenutaka ranije, priprema od početka do kraja, miris koji se širio kućom i domaćin koji je sasvim prirodno odlučio dio tog ljeta podijeliti s njima.

A onda je došla i najljepša sitnica. Sljedećeg jutra na stolu će ih čekati staklenka svježe pripremljene šalše. Od pomidora koje su mogli vidjeti kako rastu u vrtu. Za Ditmara Šegona to nije turistički program. Nema tu rasporeda aktivnosti, animacije ni scenarija. To je jednostavno način na koji živi i način na koji dočekuje ljude koji su na nekoliko dana postali njegovi susjedi.

„To je stvarno jedan način života“, kaže Ditmar. I upravo bi se tom rečenicom možda najbolje mogla opisati njegova priča.

Turizam je dio obiteljske povijesti

Ditmar je u turizmu praktički odrastao. Njegovi roditelji bili su u turizmu, sestra također, a prvi susreti s gostima sežu u njegovo djetinjstvo. Završio je hotelijersku školu u Poreču, a potom nekoliko godina živio u Italiji, u Milanu, gdje je prodavao voće i povrće. Bilo je to iskustvo koje mu je koristilo, ali pogled je, kaže, cijelo vrijeme bio usmjeren prema Vrsaru. „Najljepše je doma“, jednostavno objašnjava svoj povratak.

U obitelji mu je ostala stara kuća njegova oca. Počeo ju je obnavljati polako, onoliko koliko je u tom trenutku mogao. Bez velikih kredita i naglih poteza. Prvo je uredio jedan apartman, a ono što bi zaradio ponovno se ulagalo u kuću i vrt. Onda je stigao i drugi. Tako se priča gradila godinama, pomalo kao što se u Istri uvijek nešto gradilo – korak po korak, kad se skupi dovoljno šoldi.

Danas obiteljska kuća šest mjeseci godišnje dijeli prostor s gostima. Sve su pritom radili sami – od dočeka do čišćenja apartmana. „Prije su u konobama držali bačve, a mi sad držimo turiste“, kaže kroz smijeh.

Gosti nisu samo broj rezervacije

U vremenu kada se u turističkom smještaju sve češće može stići do ključa bez susreta s domaćinom, Šegon je ostao na drugoj strani te priče. Njegovi gosti znaju da žive u istoj kući s domaćinom. To otvoreno piše i u oglasu. Nakon rezervacije Ditmar ih kontaktira gotovo odmah, a kada stignu, dočekuje ih osobno.

Ponekad je dovoljan sir na stolu. „Kad negdje putuješ pa te dočekaš na vratima, nemaš pojma gdje si, što si. Njima je vrlo bitan taj prvi kontakt“, objašnjava. Nakon toga priča prirodno krene. O Vrsaru, o Istri, o tome gdje otići, što vidjeti, koju manifestaciju posjetiti. Ako se nešto događa u mjestu, Ditmar će gostima preporučiti da odu. Ako žele istraživati dalje, neće ih zadržati samo u Vrsaru.

Jer, kako kaže, domaćin nije samo ambasador svoje kuće. On je na neki način i ambasador cijele Istre. A goste često najviše zanimaju upravo priče koje ne mogu pronaći u klasičnom turističkom vodiču.

Kazanova, primjerice.

Ili manje poznati detalji iz prošlosti Vrsara. Priča se razvije spontano, iz razgovora, pa jedna tema povuče drugu. Nije to predavanje o povijesti mjesta, nego razgovor s čovjekom koji taj prostor poznaje iznutra.

Najbolji turistički doživljaj ponekad raste u vrtu

Još je zanimljivije kada priča izađe iz kuće i preseli se u vrt. Gosti mogu ubrati grožđe, smokvu ili nešto drugo što je upravo u sezoni. Mogu vidjeti kako izgleda biljka koju su dotad možda poznavali samo iz trgovine. Mogu ubrati namirnicu koju će kasnije pojesti.

Za mnoge ljude iz velikih gradova takvi su prizori nešto sasvim novo. Ditmar se sjeća gostiju koji nisu znali kako izgleda smokva dok nije ubrana sa stabla. Navikli su je vidjeti zapakiranu i osušenu. I zato je šalša tog kolovoškog dana bila puno više od šalše. Bila je mali prozor u svakodnevicu jedne istarske obitelji.

Kćeri Dita i Zoja praktički su odrastale s turistima u dvorištu i danas već znaju gotovo sve što treba napraviti. Dita može sama primiti goste i pobrinuti se za apartman ako roditelji nisu kod kuće. Obitelj je uključena u posao, ali i u način života koji je turizam odavno pretvorio u dio njihove svakodnevice.

Prvi Local Host u Vrsaru

Takav pristup danas ima i svoju službenu oznaku. Ditmar je prvi privatni iznajmljivač u Vrsaru s oznakom Local Host, projektom Hrvatske turističke zajednice kojim se ističu domaćini koji gostima žele ponuditi više od samog smještaja – osobni odnos, lokalno iskustvo i priču o kraju iz kojeg dolaze. To se poklapa i s vrijednostima koje HTZ veže uz oznaku: autentičnost, gostoljubivost, lokalnu povezanost i odgovoran odnos prema zajednici i okolišu.

Kaže da mu je upravo osobni kontakt s gostima jedna od najvećih vrijednosti malog obiteljskog smještaja. „Hoteli su preveliki da bi imali taj osobni touch s gostima. A mi mali iznajmljivači, pogotovo ako smo u objektu gdje živimo, imamo svakodnevni kontakt. Mislim da je to jedna posebna priča.“

To, međutim, ne znači da se turizam nije promijenio. Danas gosti dolaze informiraniji nego ikad. Često znaju što žele vidjeti, uspoređuju destinacije i ne ostaju nužno cijeli odmor na jednom mjestu. Nekada je, kaže Ditmar, bilo dovoljno imati plažu i apartman. Danas gosti žele doživljaj.

U Vrsaru će možda provesti dva dana, zatim otići u Rovinj, Pulu ili Pazin, pa se ponovno vratiti. A ako im se kod domaćina svidjelo, sljedeće godine mogu ostati dan ili dva dulje. Tu se, smatra Ditmar, krije jedna od najvećih promjena suvremenog turizma.

Gosti koji se vraćaju – i postaju prijatelji

Neki su u početku stigli preko Bookinga ili Airbnba. Godinama kasnije više ne rezerviraju preko platformi. Javljaju se privatno. Čestitaju Novu godinu. Vraćaju se. A onda dolaze i njihovi prijatelji, roditelji, poznanici. Jedan gost doveo je roditelje. Oni su potom preporučili smještaj prijateljima, a prijatelji svojim prijateljima. Priča se širila iz osobe u osobu.

„Postanete na neki način prijatelji“, kaže Ditmar. To je možda i najbolji odgovor na pitanje može li se osobni pristup u turizmu pretvoriti u konkretnu vrijednost.

Može.

Gosti, kaže, primijete sve. Novu televiziju. Promjenu u vrtu. Novu biljku. Pitaju što će se iduće godine promijeniti. I kada se ponovno vraćaju, nisu uzbuđeni samo zbog Vrsara. Uzbuđeni su jer se vraćaju nekome koga već poznaju. Jer destinaciju ipak čine ljudi Oznake, kategorije i rezervacijski sustavi mogu gostu pomoći da pronađe smještaj. Ali ono zbog čega će neku adresu zapamtiti često je puno jednostavnije.

Netko tko ga je dočekao. Netko tko mu je pokazao gdje otići. Netko tko mu je ispričao priču o svom mjestu ili mu samo pokazao kako izgleda pomidor koji je upravo ubran iz vrta.

Upravo na takvim malim, osobnim iskustvima počiva ideja Local Hosta – da se Hrvatska ne upoznaje samo kroz znamenitosti, plaže i razglednice, nego i kroz ljude koji u njoj žive. A u Vrsaru ih, barem kada je riječ o Ditmaru Šegonu, možda najbolje predstavlja jedna sasvim obična staklenka.

Napunjena šalšom od pomidora iz vlastitog vrta. Poklonjena gostima bez posebnog razloga.

Osim onog najvažnijeg – da se osjećaju kao kod kuće.