Foto Pločice za Olimpijadu radili su jušnom žlicom, a njegova inovacija i danas krasi bazen opatijskog hotela

„Skoro da bin moga reć da je ovo ‘priča iz davnine’“, započeo je svoje prisjećanje Klaudijo Lazarić iz Kršana, vraćajući se gotovo pola stoljeća unatrag, u vrijeme kada je Tvornica keramičkih pločica u Potpićnu bila mjesto rada, znanja, eksperimentiranja, ali i brojnih malih i velikih priča koje su s vremenom gotovo pale u zaborav.

Lazarić je u potpićanskoj 'Keramiki' radio od 1977. do 1984. godine, u laboratoriju. Bio je to posao u kojem nije bilo strogo zacrtanih granica - radilo se ono što je u određenom trenutku trebalo napraviti.

„Dela san va laboratoriju i to jeno krotko vrime na prototipovima, a pokle san dela nove glazure, ali u stvari dela san se ča je tribalo va laboratoriju – tako je to bilo va to vrime“, prisjeća se.

Upravo su iz tog laboratorija izlazili brojni pokusi, uzorci i nove glazure. Ono što je tada izgledalo kao običan radni materijal desetljećima poslije postalo je uspomena na jednu nestalu industriju.

Pločice koje su umjesto u kontejneru završile u kući

Nakon ispitivanja prototipova i glazura radni stol trebalo je povremeno očistiti, a uzorke baciti. Lazariću je tada palo na pamet pitati može li dio tih pločica, umjesto u otpad, odnijeti kući.

U to je vrijeme kod kuće uređivao prostoriju s ognjištem pa je odbačene tvorničke uzorke iskoristio za oblaganje zidova.

„Oni put nisan ni misli kako će to pokle toliko let bit lipa uspomena.“

Tako su pločice koje su prije četrdesetak godina trebale završiti u kontejneru danas jedan od rijetkih sačuvanih tragova svakodnevice potpićanske tvornice.

Od Potpićna do Poreča i Pule

Laboratorij Tvornice keramičkih pločica iz Potpićna surađivao je i s umjetnicima, pa su ondje nastajale i posebne keramičke dekoracije.

„Delali smo i glazirali anke nike dekoracije za poznate umjetnike, tako je i pok. Josip Diminić dolazi peć nike stvori puli nas, a za poznatega slikara i kipara Legovića smo glazirali više dekoracija.“

Jedan od tih radova Lazarić je poslije sasvim slučajno ponovno susreo. Bilo je to u hotelu Delfin u Poreču.

„Tako san ja u hotelu ‘Delfin’ va Poreči naleti na dekoraciju ku smo mi napravili po njegovoj skici, a postavljena je bila na recepciji tega hotela.“

Još jedna dekoracija, prisjeća se, bila je postavljena u zgradi Elektroistre u Puli.

„Bilo je tega još, ali ne znon kamo su druge postavljene.“

Ta kratka rečenica možda najbolje govori koliko je tragova nekadašnje potpićanske tvornice danas skriveno po hotelima, poslovnim zgradama i privatnim prostorima, a da ljudi koji pokraj njih prolaze vjerojatno i ne znaju gdje su nastali.

Potpićanske pločice i Olimpijske igre u Moskvi

Jedan od zanimljivijih poslova odveo je proizvode iz Potpićna mnogo dalje – sve do Moskve.

Za potrebe Olimpijskih igara 1980. godine u Potpićnu su izrađivali dekoracije namijenjene noćnom baru u olimpijskom selu.

Te dekoracije nisu nastajale na uobičajen način. Glazura je bila posebna, nanosila se u debelom sloju, a alat kojim su se služili danas zvuči gotovo nevjerojatno jednostavno.

„To smo delali s jušnu žlicu, daš je sloj glazure bi prilično veli, a glazura je bila specijalna pa je nakon pečenja izgledala kao morska spužva.“

Dekoracija je izrađena u više boja, a svaka je pločica imala svoj broj kako bi se golema keramička slagalica na odredištu mogla pravilno sastaviti.

Posebna priča o hotelu Admiral

Ipak, jedan posao Lazariću je posebno ostao u sjećanju. U toj priči važnu ulogu imao je trgovački putnik tvornice, pokojni Ivo Griparić iz Rapca, zadužen za Istru, Kvarner i Sloveniju.

„Pokojni Ive je proda više nego si drugi putniki skupa, da ni bilo njega bimo već puti bili šli doma prez ploće na kraji miseca“, prisjeća se Lazarić.

Jednoga dana Griparić ga je pozvao u tvorničku salu za sastanke. Kada je stigao, uz Griparića ga je čekao još jedan čovjek. Bio je to arhitekt koji je projektirao hotel Admiral u Opatiji.

„To je triba bit najlušiji hotel na našen Jadrani – va ono vrime.“

Za prostor oko hotelskog bazena trebalo je izraditi pločice u dvije boje. Jedna je bila intenzivna plava koju su u tvornici zvali „perlin plava“, a druga boja bijele kave. Plave pločice trebale su imati i posebne ornamente.

No pravi problem nije bila boja niti ornament. Pločice oko bazena morale su imati hrapavu, protukliznu površinu. Danas je to uobičajen zahtjev za bazensku keramiku, ali početkom osamdesetih odgovarajuća glazura nije bila dostupna.

Lazarić je arhitektu i Gripariću otvoreno rekao da takvu glazuru nemaju. Ali imao je ideju.

„Reka san njin da ja iman ideju za to storit i za dobit takovu površinu, ali da neću nič obećivat, nego ću jovit za jenu šetimonu ča san stori.“

Nije želio obećati nešto što možda neće moći proizvesti. Dodatan problem bila je tehnologija kojom je tvornica raspolagala.

„Ze san si jenu rezervu, daš su naše linije za aplikaciju glazure bile strašno tehnološki stare.“

Unatoč tome, Lazarić je krenuo u pokuse. Napravio je probe i dobio upravo ono čemu se nadao.

„Kako san planira, ja san probe stori i dobi san rezultat kega san očekiva i san Ivetu jovi da moru prit vidit.“

Arhitekt se vratio pogledati rezultat. „Kad je arhitekta vidi, bi je oduševljen i je zajno naruči potribnu količinu.“

A onda je na scenu ponovno stupio Ive Griparić, ovaj put kao trgovac.

„Ive je postiga strašnu cijenu, bareta mu doli… neću spominjat nike veličine, ali cijena je bila da nikad nismo takovu postigli!“

Hotel Admiral otvoren je 1981. godine. Desetljeća su prošla, tvornica u kojoj su pločice nastale pripada povijesti, a mnogih ljudi iz te priče više nema. No Lazarić je nedavno na internetu pogledao današnje fotografije hotela i dočekalo ga je iznenađenje.

Pločice uz bazen još su ondje.

Za čovjeka koji ih je prije više od četiri desetljeća stvarao u laboratoriju u Potpićnu, teško je zamisliti bolju potvrdu tadašnjeg rada.

Ponude iz Njemačke i Italije, ali odluka je bila – ostati doma

Njegov odnos s tadašnjim vodstvom tvornice, priznaje, nije uvijek bio jednostavan. Imao je, kaže, i mogućnost otići. Stizale su mu ponude iz Njemačke i Italije, uz zaradu kakvu je u tadašnjim prilikama bilo teško odbiti.

Ipak, odbio ih je.

„Ja san va to vrime imo ponudu i od Nemci i od Talijoni za prit delat puli njih i to za šolde da ne spominjan… nebite mi verovali, a meni nikad šoldi baš nisu previše značili i ja san zusto doma… i nikad nisan zažali!“

Iz TKP-a je otišao krajem kolovoza 1984. godine.

I danas, toliko desetljeća poslije, ostali su predmeti koje čuva kod kuće, pločice oko nekadašnjeg ognjišta, sjećanja na kolege, dekoracije koje su završavale od Poreča i Pule do Moskve – i bazen opatijskog Admirala oko kojega još uvijek stoje pločice nastale iz jednog eksperimenta u laboratoriju Tvornice keramičkih pločica u Potpićnu.

Možda zato Lazarić svoju priču i ne završava pričom o tome što je s tvornicom kasnije bilo, niti onime što je nestalo. Završava je jednostavno, onako kako želi pamtiti svoje godine provedene ondje:

„Pametin samo ono ča je bilo lipo i dobro!“

Galerija (9)