Foto Nemaju ni butigu ni oštariju, ali imaju ono što je drugdje nestalo: 'Premalo nas je da bimo se kregali'

U Lanišću sveti mir. Tišinu remeti samo ekipa s boćališta, ispod općinske zgrade. Nadglasali su cvrčke. To i ne čudi, jer je ovdje centar ćićarijskog svita.

U naselju sa 68 stalnih stanovnika i dvije oficijelno priznate ulice, Draga i Via Roma, nema ni butige ni oštarije. Ali tu – 11 kilometara uzbrdo od Lupoglava uskom i dotrajalom cestom kroz šumu – ima nečeg puno važnijeg: danas gotovo izumrle sloge i onog, također negdje po putu zagubljenog, entuzijazma.

„Oštariju su nan zaprli, i to pred par let, ma skoro da nam ni ne treba – imamo mi svoje resurse“, smije se Anton Grbac, predsjednik Boćarskog kluba Lanišće, jedine sportske udruge u istoimenoj, najmanjoj istarskoj općini sa 268 stanovnika.

Tu je i Đino Šverko, javnosti poznat kao sindikalist iz vremena pred gašenje onog starog brodogradilišta Uljanik. Vratio se iz Pule sa suprugom na djedovinu, obnovio starinu prije desetak godina.

Upravo me zbog njegovih objava na društvenoj mreži o klupskim okupljanjima spopala želja da upoznam ovu zdravu družinu koja prkosi otuđenosti, pokazuje figu dosadi i daje impuls zajednici.

„Ovdje smo jednostavno upućeni jedni na druge, nema nas tako puno da bismo se još i kregali. Svega je, ali vajk prevlada sloga. Tu je drugačije, tu si znamo genetski kod. I rodbinski smo povezani, igraju brati, kunjadi, zrmani i onda kaj bi bilo da se posvadimo“, retorički se pita Đino.

'Luka, stori još jena bira'

Ćakulamo u jeku pripreme za Memorijalni turnir „Anton Grbac Milot“, na kojem sudjeluje 12 ekipa – stižu i gosti iz Lovrana, Lovranske Drage i Veprinca.

„Dođe i staro i mlado, bude živo“, vele domaćini, ponosni što će se okupiti više ljudi nego što selo ima žitelja.

Sve mora biti skockano. Namješta se inventar, stiže iće i piće, dižu se čak i zastave – državna i ona klupska. Odazvali su se gotovo svi. Izgledaju kao uštimani orkestar, nitko ne zabušava.

Voditelj ekipe Samir Šverko pali plinski roštilj i časti pljeskavicama od veprovine i kao cukar slatkim lignjicama.

„Volim da nešto stavimo pod zub kad napravimo delo“, kaže.

Tko mu ne bi dao za pravo? Nudi i domaći kolač od jabuke koji je za ovu priliku ispekla njegova supruga Megi. Pa gdje toga još ima?!

„Luka, daj stori još jena bira“, dovikuje netko najmlađem, 17-godišnjem članu koji je za točionikom.

Pršti zarazna opuštenost. Gost bi lako zaboravio poći doma. Bude tako uglavnom na svakom okupljanju – ovdje su i triput tjedno, pa koštivaju, izbijaju, delaju punte i pjevaju.

„Tu pridemo, svaki svoju boršu, litru vina i gremo… To nam je najveća zabava, drugega nimamo – vidiš koliko je mladih, do 40 godina, a i ovi stariji nisu za hitit“, drži humor 30-godišnji Anton, koji očigledno vuče glavne konce.

„Skupimo se često, imamo viber grupu, a stareje gremo klicat na kućni prag. Po zimi ne moreš ni da ćeš: bura nan spuše pesak, minusi su, boće ledene“, dodaje.

A danas je u Lanišću, iako u brdu, na 540 metara visine, izmjereno čak 40 stupnjeva.

„U 10 bude taman za igrat, a ponese se nas ponekad, istinu za reć, i u noć“, kaže Anton.

„Kad zakantamo, gremo na suho, bez muzike. Mi smo ti internacionalni, od Makedonije preko Bosne, Dalmacije pa do Slovenije“, ubacuje se Stanko Buždon.

On je vječiti tajnik.

„Trebalo bi ga u Vladu poslat, jer poli nas sve štima i nikad niš ne fali, a to je najbitnije“, dobacuje Anton.

Doktor Vlado i prišlić Mario

I Stankovog brata, 79-godišnjeg Vladimira Buždona lako opisuju.

„A doktor Vlado, on ti je glavni i odgovorni, i to za sve kaj se tiče delat – ku treba storit ogradu, povarit, betonirat, kaj god…“

Teče ćakula kao točena bira.

A žene, gdje su one, bocnem?

„Igrala je Đulijanova sestra, Dorjana Šverko, i to jako dobro, ali pokle ju je pasala volja“, odgovara netko.

Stiže i Mario Lipovšek, jedan od osnivača kluba i – ne manje važno – otac popularnog Marija Lipovšeka Battifiace. Priča puno kao i sin – ne pada jabuka daleko od stabla, je li...

Mario je jedan od onih ljudi koji su Lanišće prihvatili kao svoje. Supruga mu vuče korijene iz ovog kraja, obnovili su starinu, a prvotna ideja bila je vikendom dolaziti u Ćićariju. Onda su, kaže, shvatili da im je ovdje jednostavno ljepše.

„Ja san eni prišlić ki je priša i ostal va te sele. Tu san već dvajset let“, kaže.

Deset godina bio je predsjednik kluba, povukao je konce kad je trebalo. Općina Lanišće nagradila ga je i priznanjem – to mu, priznaje, znači više nego ono koje je dobio u Lovranu.

Prisjeća se vremena kada je na Ćićariji bilo više boćarskih ekipa – i Žbevnica i Ćićarija. „Nekad si se mora rivat za igrat boće“, govori.

Klub je osnovan 2004. godine, i to u konobi kod Petra Grbca. Uz njega i Lipovšeka, temelje su udarili pokojni Lucijano Špinioti, Stanko Buždon, Kazimir Šverko i Mario Poropat. Kazimir i dalje uskače gdje treba, a ni bolest nije spriječila Petra da bude šanker na turniru.

„Kad smo osnovali klub, bilo je tu mladih, među njima i David Grbac, najveći talent boćanja u Istri. Danas su došli neki novi dečki, a kade je mladih, ni zime za klub“, kaže Mario.

Lanišće danas nastupa u Općinskoj ligi Pazin – Buzet, uz financijsku podršku Općine. Iako se sve ovdje odvija u opuštenom tonu, kad dođe utakmica, zna se red.

Ne zaboravljaju ni na one najstarije.

„Naš barba Ivan Klarić ima više od 90 godina, ali kad bi ga sad stavi na boće, ima bi više želje nego neki mladi.“

Riječju, u Lanišću se drže skupa. Vajka skupa greju napred.

Oni ni ne misle da rade nešto posebno, no ono što je nekad bilo sasvim normalno – pun jog, druženje i pjesma – danas je postalo dovoljno rijetko da, eto, završi u novinama.