Kažnjava ga naš nemar: Da je završio u Poreču, danas bi bio turistička senzacija

Sve bi vjerojatno bilo bolje da je imao sreću završiti na nekom sretnijem mjestu. U Poreču, recimo. Da ne idemo sve do neke od europskih metropola.

Lokaciju bi mu već pri dolasku uzbuđeno uvrštavali među "must see" točkice na Google karti, a on bi ih, čist, uredan i dostojanstven, dočekivao u vješto uređenom prostoru u kojem bi sasvim mirno provodio vječnost.

Uz primjerenu prezentaciju i dovoljno informacija da zainteresiraju i one goste koji ne putuju samo zbog loših ćevapčića, plastičnih suvenira i dresa s Modrićevom desetkom.

Ali nije imao tu sreću.

Mozaik Kažnjavanje Dirke smatra se jednim od najljepših i najbolje očuvanih rimskih podnih mozaika na svijetu. Prikazuje jedan od najokrutnijih prizora grčke mitologije: braća Amfion i Zet kažnjavaju kraljicu Dirku jer je zlostavljala njihovu majku. Uhvatili su divljeg bika za kojeg je namjeravaju privezati kako bi je životinja odvukla u smrt, a središnji motiv bilježi upravo taj dramatičan trenutak, tik prije smaknuća.

Povjesničari umjetnosti smatraju ga iznimno vrijednim djelom i jednim od rijetkih antičkih prikaza tog mita. Među najpoznatijim prikazima iste teme nalaze se još Farneški bik, monumentalna rimska mramorna kopija izgubljene helenističke skulpture koja se čuva u Napulju, te antičke zidne slike s motivom Dirke u Vatikanskim muzejima. Drugim riječima, Pula ima djelo koje se, bez ikakvog pretjerivanja, može svrstati uz bok najpoznatijim antičkim umjetničkim ostvarenjima iste tematike.

Mozaik je otkriven nakon savezničkog bombardiranja grada pred kraj Drugoga svjetskog rata. A stanje u kojem se danas nalazi nameće pomalo ciničnu pomisao da bi možda bolje prošao da je ostao zatrpan još koje stoljeće. Možda bi dočekao generaciju koja bi znala prepoznati njegovu vrijednost i prema njemu se odnositi s poštovanjem kakvo zaslužuje.

Jer ovo što danas imamo ispod je svakog minimuma. To se neku večer jasno moglo iščitati i na licima dvoje, očito nešto ambicioznijih, turista koji su se, umjesto da odrađuju uobičajenu rutu restorana i suvenirnica, odlučili potražiti još poneki skriveni dragulj grada u kojem borave.

A dočekao ih je prizor koji više podsjeća na zapušteno gradilište nego na lokalitet svjetske vrijednosti.

Ružna konstrukcija nalik kavezu, skrivena među zgradama, sama po sebi vjerojatno nije najsretnije rješenje za prezentaciju tako vrijednog dijela kulturne baštine. Ali voda koja se iz klima-uređaja i raznih drugih izvora slijeva po mozaiku te plijesan koja se zbog toga hvata uz njegove rubove više nisu pitanje estetike. To je pitanje elementarne brige za kulturno dobro.

Uz strast s kojom konzervatori i razne stručne službe pristupaju obnovi fasada i zamjeni gotovo svake kamene ploče u centru grada, za ovakvu je sliku teško pronaći bilo kakvo racionalno objašnjenje.

Možda je najveća ironija u tome što mozaik Kažnjavanje Dirke nije ostao samo spomenik antičkoj okrutnosti već je postao i ogledalo našeg suvremenog nemara. Dirkina kazna završila je prije gotovo dvije tisuće godina. Ova naša - još traje.