Koliko vrijedi vožnja taksijem? Ovisi koga pitate, ali nadam se da više neće

Bilo je to prije nekoliko godina. Iz Berlina su sletjeli u Pulu, puni uzbuđenja zbog svog prvog zajedničkog ljetovanja. Do apartmana u unutrašnjosti Istre dijelilo ih je tek desetak kilometara pa su sjeli u prvi slobodni taksi ispred zračne luke.

Dvadesetak minuta kasnije uslijedio je šok. Za tih desetak kilometara vozač im je naplatio 80 eura. Gotovo koliko su zajedno platili povratne avionske karte od Berlina do Pule. Njihova imena odavno sam zaboravio, ali izraz lica pamtim i danas. Bio je to pogled ljudi koji su već pri prvom susretu s Hrvatskom stekli dojam da su prevareni. A najgore je što im nisam mogao reći da su samo naletjeli na iznimku. Godinama je vožnja taksijem kod nas previše ovisila o sreći. Mogli ste naići na poštenog vozača, ali i na nekoga tko će vam, čim procijeni da ste turist ili "ovca", ispostaviti račun bez ikakve veze sa zdravim razumom.

Zbog toga domaći taksi već godinama izbjegavam. Paradoksalno, čim prijeđem granicu, bez razmišljanja ga koristim.

Nedavno sam to ponovno potvrdio u španjolskom Cádizu. Nas nekoliko kolega platili smo nešto više od pet eura za vožnju od centra grada do hotela, dugu oko četiri kilometra. U Malagi je osam kilometara do središta grada stajalo nešto više od 12 eura. Razlog je jednostavan – cijene su propisane i unaprijed poznate. Slično je i u Škotskoj, gdje tarife određuju lokalna vijeća. Nitko ne očekuje da će taksi biti jeftin, ali svi očekuju da će cijena biti poštena.

Zato su izmjene Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, koje je Hrvatski sabor izglasao krajem prošlog tjedna, jedna od boljih vijesti ove turističke sezone. Najvažnija promjena je da platforme poput Ubera i Bolta postaju službeni prijevoznici s jednakim pravima i obvezama kao klasični taksisti. Još važnije za građane i turiste jest to što ministar prometa dobiva ovlast odrediti najviše cijene taksi usluga kako bi se spriječila ekstremna poskupljenja.

Zakon donosi i obvezu da putnik prije vožnje vidi maksimalnu cijenu i planiranu rutu, uvodi posebne registarske oznake "TX" za sva taksi vozila te strože kontrole vozača i prijevoznika. U nadzor se, uz prometnu inspekciju, uključuju policija, carina te komunalni i prometni redari.

Hoće li to riješiti sve probleme? Naravno da neće. Nijedan zakon ne može jamčiti da više neće biti pokušaja varanja putnika. Ali može postaviti jasna pravila i osigurati da ona vrijede jednako za sve. Jer problem nikada nije bio u tome što taksi nešto košta. Problem je bio što je ista vožnja jednom stajala 20, drugi put 40, a treći put 80 ili 180 eura – ovisno o tome koliko je vozač procijenio da može uzeti.

Ako ove izmjene zažive i u praksi, možda ću se i ja nakon mnogo godina ponovno odvažiti sjesti i u domaći taksi. Ne zato što očekujem da će biti jeftin, nego zato što ću unaprijed znati koliko košta.

A to je, za jednu turističku zemlju, složit ćete se, sasvim pristojan početak.