Na današnji dan nije se ništa posebno dogodilo? Naprotiv, taj datum ima europski značaj

Dakle, danas je Dan antifašističke borbe. Lijepo se spojio s vikendom. Vijenci su položeni na vrijeme. Imamo cijeli dan za ono što volimo raditi.

Ja, na primjer, volim imati širu sliku nekog događaja ili pojma. Tako i Dana antifašističke borbe.

Krajnje lijevi i krajnje desni kažu da je to datum koji ne bi trebalo slaviti jer se ništa posebno tog dana nije dogodilo, a ja bih rekao da je to datum koji ima europski značaj. Tog dana je Kominterna – Komunistička internacionala ili Treća internacionala sa sjedištem u glavnom gradu SSSR-a Moskvi pozvala sve komunističke partije da organiziraju otpor protiv sila Osovine – Njemačke, Italije i Japana. Razlog je bi, naravno, njemački napad na SSSR u ranim jutarnjim satima toga dana. 

Odazvale su se komunističke partije diljem Europe: Francuskoj, Grčkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu... Vjerojatno zvuči egzotično podatak da su komunisti u Danskoj, okupiranoj četrnaest mjeseci ranije, počeli izvoditi diverzije na željeznicu i tvornice koje rade u korist njemačke vojske. Švedska nije bila okupirana, niti je bila u ratu, ali komunisti su podržavali SSSR.

U Italiji su se komunisti isto tako odazvali, a to znači i kod nas u Istri i na Labinštini jer bili smo dio Italije. Samo što talijanski komunisti nisu ništa opipljivo pokrenuli do pada Mussolinija u rujnu 1943. godine, a istarski su se komunisti još u lipnju 1942. godine priklonili Komunističkoj partiji Hrvatske, pa su događaj poznat kao pad Italije dočekali u niskom startu.   

Za širu sliku valja znati i to da su u svim od nacista okupiranim zemljama nastali pokreti otpora temeljeni na pobijeđenim vojskama i da su djelovali usporedo s komunističkim oružanim snagama. Najbolji primjer su Poljska gdje je djelovala Armia Krajowa – Domovinska Armija i Armia Ludowa – Narodna Armija i Grčka gdje su djelovali republikanski EDES -Nacionalni demokratski grčki savez i ELAS – Grčka narodna oslobodilačka vojska. I premda su imali isti cilj, nisu se uvijek najbolje slagali, a u Grčkoj je zbog toga nakon završetka Drugog svjetskog rata izbio građanski rat.

U Francuskoj su se komunisti s vremenom priključili de Gaulleu, isto kao što su se s ostalim političkim opcijama ujedinili u Nizozemskoj ili Norveškoj.

Jugoslavija, i Hrvatska u njoj, mješoviti je slučaj: pokret otpora bili su četnici (kojih je bilo posvuda, pa i u Sloveniji) koji su s komunistima i surađivali i sukobljavali se da bi se 1944. godine u potpunosti stopili s njima.

Dakle, taj 22. lipnja 1941. godine ima europski značaj, ali istovremeno nema nikakvih izgleda da bi mogao postati neki europski datum koji se obilježava. Zato što su svi ne-komunistički pokreti otpora počeli djelovati znatno prije: poljska Armia Krajowa i norveški Milorg počeli su sabotažama gotovo odmah nakon okupacije, a de Gaulle je Francuze pozvao na otpor četiri dana prije neumitne kapitulacije. Zašto su komunisti kasnili? Pa zbog sporazuma o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, poznatog kao Pakt Molotov – Ribbentrop potpisanog 23. kolovoza 1939. godine.  

Kad je Njemačka u svibnju 1940. godine napala Francusku, francuski komunisti zauzeli su stav da je to imperijalistički rat i da u njemu ne treba sudjelovati tj. da ne treba braniti Francusku. Istina, mnogi su komunisti unatoč tome bili spremni braniti svoju zemlju, ali sve je bilo gotovo u mjesec i pol dana.

Na temelju tog pakta nacisti su mirne duše napali Poljsku, Francusku, Dansku, Norvešku, napadali Veliku Britaniju i na kraju okupirali Jugoslaviju i Grčku. Obično se misli da su sa Sovjetima samo podijelili Poljsku, ali Sovjeti su na temelju pakta uzeli komad Finske (htjeli su cijelu, ali nisu uspjeli), Rumunjskoj su također odgrizli komad i zbog toga danas postoji zemlja Moldova, a u Litvu, Latviju i Estoniju su se samo ušetali.  

Nacisti i komunisti, premda ideološki suprotstavljeni, lako su našli zajedničku valnu dužinu i sasvim su se lijepo slagali: u Njemačku stizali nafta, žito i sirovine i slično, a u SSSR lokomotive, turbine, strojevi i tako dalje. Na prvosvibanjskoj vojnoj paradi u Moskvi 1941. godine u svečanoj loži nalazili su se njemački generali, oni koji će za mjesec i pol dana povesti napad na SSSR.

Naravno, Hitler i Staljin su jedan drugome držali figu u džepu, a Hitler je prvi odlučio onog drugog zaskočiti na spavanju. I onda odjednom – svi u borbu protiv nacista!

Zato su umjesto tog 22. lipnja europske zemlje sklonije obilježavati 23. kolovoza. Europski parlament je 2009. godine 23. kolovoza proglasio Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma i nazvao ga Danom crne vrpce. Da, ima mnogo „dana neke vrpce“ (ružičasta, plava, crven, itd.),a ovo je Dan crne vrpce. Ne slavi se, samo se obilježava.

Pa, hoćemo li taj Dan obilježiti? Ako ništa drugo, onda barem za ono vrijeme prije rezolucije Informbiroa? Ma, nećemo!