Dok muškarci love ribu, žene vode prodaju i administraciju, krpaju mreže te brinu o obrtu

„Nekad smo iskrcavali ribu u Rapcu ili Mošćeničkoj Dragi. Danas su to turističke rive i tamo više praktički nema mjesta za ribare. Da nije bilo izgradnje luke Plomin za gospodarski iskrcaj, pitanje je gdje bismo danas iskrcavali ulov“, rekla nam je Marina Barković Blaženić, vlasnica Obrta za morski ribolov i trgovinu „Mramorka“, s kojom smo razgovarali na njenoj koći privezanoj u Plomin Luci.

Na koći još ne piše da se zove „Mramorka“ jer ona tek treba zamijeniti njihovu koću 'Orion', koja je u vrijeme našeg razgovora bila privezana ispred nas i kojoj su pripadale mreže koje su na rivi čekale krpanje.

„Moj suprug, koji je otišao u mirovinu, imao je plivaricu koja se zvala 'Mramorka', pa se tako zove obrt i tako će se zvati novi brod. Njegova prednost pred 'Orionom' je to što je manji, a to znači i manje troškove, a o današnjim troškovima u ribarstvu je sve jasno i ne treba punu govoriti“, kaže naša sugovornica.

Obrt Mramorka danas je prava obiteljska priča. U poslu sudjeluju suprug, sin Marko, kći Ivana te još dva zaposlenika. Dok muškarci uglavnom rade na moru, žene vode prodaju, administraciju, krpaju mreže i brinu o svakodnevnom funkcioniranju obrta.

„Svi radimo sve što treba. Ribarstvo je timski posao i bez zajedništva ne bi išlo“, kaže Marina.

Ribarstvo i povijest

Vjerojatno će se neki čitatelji sjetiti da je „Mramorka“ nekada prodavala ribu na labinskoj tržnici. Danas je prodaju na pulskoj tržnici. Stanuju u Rapcu, a njihov dom je u Mošćeničkoj dragi. Prati ih duga povijest ribarstva.

„Moj nono bio je ribar, potom moj otac, a onda sam se i ja uključila u posao. To je tradicija duga gotovo sto godina“, ističe.

Posebno mjesto u obiteljskoj povijesti zauzima drvena barka Sveti Andrija, kojom je njezin otac desetljećima ribario iz Mošćeničke Drage. Danas više nije u gospodarskom ribolovu, ali je sačuvana kao vrijedan dio pomorske baštine.

Putem europskih programa očuvanja tradicijskih barki brod je obnovljen i ponovno opremljen jedrima, čime je vraćen izgled kakav je imao prije desetljeća.

„To je duša naše obitelji. Danas sudjelujemo na regatama tradicijskih barki pa se često našalim da nam je postala obiteljska jahta“, kaže naša sugovornica.

Osim prema moru i ribarstvu, slobodno možemo reći, obitelj karakterizira i sklonost prema istraživanju povijesti. Sin Marko je magistar povijesti, a Marina, po struci magistra ekonomije, istraživala je obiteljsku povijest.

„Istražujući obiteljsko stablo otkrila sam da imam velik broj predaka pomoraca s područja od Plomina do Mošćeničke Drage. Neki su prije više od 150 godina plovili jedrenjacima sve do Amerike“, priča ona.

Njezina istraživanja vode je i prema zanimljivim povijesnim pričama povezanim s velikim pomorskim događajima, uključujući i sudbine pomoraca koji su plovili u vrijeme potonuća Titanica.

Udruga žena u ribarstvu

Kći Ivana, također magistra ekonomije, interpretatorica je u Kući od mora u Mošćeničkoj dragi.

Majka i kći nedavno su postale članice novoosnovane Udruge žena u ribarstvu Hrvatske.

„Želimo zajednički rješavati probleme koji su svima nama isti. Jedan od najvećih izazva je administracija. U većini slučajeva muškarci su na moru, a žene vode fiskalizaciju, evidencije ulova i svu potrebnu dokumentaciju. Upravo se na tom području pojavljuje najviše poteškoća“, objasnila nam je Ivana.

Govoreći o stanju u moru, zabrinute su pojavom invazivnih vrsta koje sve češće završavaju u njihovim mrežama. Također, smatraju da je dobro što se more štiti zakonskim regulativama kao što je godišnja zabrana lova srdela, ali smatraju i da se ribari neopravdano prozivaju kao glavni krivci za stanje ribljeg fonda.

„Ribarski sektor je posljednjih godina prošao kroz snažno smanjenje kapaciteta. Brodova je sve manje, mnogi su prihvatili 'scraping' i rashodovali ih. Evo, mi sada prelazimo na manje i ekonomičnije plovilo. Mislim da se ribarstvo danas vrlo strogo regulira i kontrolira“, kaže Marina Barković Blaženić.