'Pali smo u nesvijest kad smo stigli doma. To nije samo veslanje, to je doživljaj Istre': dvojica Puležana kajakom prošli cijelu Mirnu

“Kad smo ugledali Most Mirna, znali smo da smo uspjeli.”

Tim riječima Dušan Kerniat opisuje završetak avanture koju će, kaže, pamtiti cijeli život. On i Đanfranko Baćac, inače članovi Planinarskog društva Glas Istre, u jednom su danu kajakom prošli cijeli tok rijeke Mirne – od Buzeta pa sve do mora kod Antenala.

Sve je počelo rano ujutro.

“Našli smo se na Bunarini u 6.30 ujutro. Ukrcali kajak na Berlingo i krenuli starom cestom prema Antenalu”, prepričava Kerniat.

Prvo su kod Antenala ostavili jedan automobil, a zatim nastavili prema Buzetu gdje su kod Konobe Most pripremili opremu, spustili kajak u rijeku i u 9.15 krenuli niz Mirnu.

I odmah ozbiljan izazov.

“Prvi dio od Konobe Most do Old River restorana pun je brzica i pragova. Neki dijelovi su plovni, ali negdje moraš izaći van i doslovno vući ili nositi kajak preko kamenja.”

No upravo taj dio, kažu, ostavlja bez daha. Mirna se ondje probija između kamenih stijena i zelenih brežuljaka, a oko njih gotovo netaknuta priroda.

“Pratili su nas patke i pačići, a vidjeli smo čak i bjelouške kako rone ili se sunčaju po stijenama. To je stvarno jedan poseban svijet.”

Nakon prvih osam kilometara stigli su do Old River restorana gdje su napravili kratki predah.

“Tu smo malo stali, odmorili i skupili snagu za nastavak.”

Kako su odmicali od Buzeta, krajolik se počeo mijenjati. Pred njima su se otvarale vizure Livada, Motovuna i čuvene motovunske šume.

“Kad uđeš u taj dio kod Motovuna, imaš osjećaj kao da veslaš kroz razglednicu. S jedne strane šuma, s druge brežuljci i mali istarski gradići.”

A onda su dobili i neočekivano društvo.

“Nutrije su iskakale doslovno sa svih strana. Gledaš lijevo – nutrija. Gledaš desno – druga skače u vodu. Bilo ih je stvarno puno.”

Oko 15 sati stigli su do Ponte Portona.

“Tu smo bili baš zadovoljni jer smo znali da smo prošli tri četvrtine puta. Sjeli deset minuta, malo predahnuli i nastavili dalje.”

No posljednji dio puta pokazao se psihički najzahtjevnijim.

“Još malo veslanja, pa zavoj, pa ravnica… i imaš osjećaj da cilj nikad neće doći.”

Dolaskom u dolinu Mirne počeli su se nazirati prvi znakovi kraja avanture, a onda su im se pridružili i neobični vodiči.

“Zadnjih deset kilometara pratila su nas dva para labudova. Kao da nas vode prema cilju.”

Predvečer su konačno ugledali Most Mirna.

“Kad smo ga vidjeli, stvarno smo znali da je gotovo. Ali do tamo smo došli doslovno na zadnjim atomima snage.”

Na cilj su stigli u 18.45, nakon čak devet i pol sati veslanja.

“Raspremili smo opremu, vratili se prema Buzetu po auto i onda samo tražili gdje ćemo pojesti nešto konkretno”, smije se Kerniat.

Nakon večere uslijedio je povratak prema Puli.

“Doma smo stigli oko pola deset navečer i doslovno pali u nesvijest.”

Ipak, umor je, kažu, brzo pao u drugi plan.

“Vidjeti cijeli tok Mirne iz kajaka nešto je posebno. Prirodu, motovunsku šumu, stijene, životinje, male istarske gradiće… To nije samo veslanje, to je doživljaj cijele Istre.”