Video Majstor borilačkih vještina, ali prije svega kantautor s gitarom u ruci

Željko Marjanović iz Poreča nositelj je crnog pojasa u karateu i aikidu, što široj javnosti može zvučati poprilično „opasno“, ali ako tražite njegovu nježniju stranu, ima on i to: bavi se skladanjem pjesama i do sada ih je skladao više od četiri stotine.   

„Inspiracija dolazi jednostavno. Skladam dok sviram gitaru, radim, vozim, šetam. Kažem si: 'Idem napisati pjesmu!' ili samo dođe inspiracija u nekom trenutku. Ponekad napišem pjesmu za dvadeset minuta, a nekad za osam sati ili nastavljam drugi dan. Nekad ponavljam jedan stih ili strofu četiri sata dok ne dođe nova inspiracija. Zamisli, berem masline i skladam pjesmu te pjevam osam sati!“, priča on.

Rođen je u Bihaću gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon odsluženja vojnog roka upisao je Višu tehničku školu u Bihaću, a nakon godinu dana prebacio se na Višu pedagošku akademiju u Banja Luci, smjer Povijest - geografija.

„Studirao sam i radio preko ljeta u Poreču pet godina. Apsolvirao sam, ali, na moju žalost, ja sam se umorio, došao je rat i sve je stalo. Poslije rata sam došao u Poreč i ostao“, ukratko zvuči njegova biografija.

Povijest njegovog bavljenja borilačkim vještinama ide ovako: “S četrnaest godina počeo sam vježbati karate i s vremenom sam postao majstor, nosilac crnog pojasa. Želja mi je bila da naučim i aikido. Putovao sam u Kopar gdje sam učio stil Ki aikido te u Trst gdje sam učio klasični Aikikai aikido. Upoznao sam senseia - učitelja Ki aikida Maria Pelonija iz Firenze, danas nositelja najvišeg, desetog stupnja ove vještine. Postao sam majstor, danas imam svoj klub u Poreču i podučavam Ki Aikido.“

Ljubav prema glazbi još je starija, bolje reći s njom se rodio.

„Uvijek sam volio pjevati. S trinaest – četrnaest godina nabavio sam gitaru. Odmah sam počeo komponirati svoje pjesme. Godine 1986. napisao sam pjesmu 'Mario' za ženski glas i rekao: 'To je dobro, postat ću kompozitor'. S velikim žarom nastavio sam pisati pjesme i još uvijek ih pišem. Nikad nisam svirao u nekom bendu, nego sam, jednostavno, svirao po feštama. Sviram gitaru samo po akordima, nemam predispozicije za bolje“, priča Željko.

Sklada u svim žanrovima: zabavna, narodna, rock,tamburica, klapska pjesma; jednako za djecu,ženski i muški glas, kao i za grupu.

Uspio je ostvariti i neke zanimljive suradnje s glazbenicima.

„Krajem 80-ih ponudio svoje pjesme riječkom bendu Pikova dama. Snimili smo demo snimak od tri pjesme. Snimak sam poslao Nikici Kalogjeri u izdavačku kuću Orfej. Rekao je da je odlično, da snimimo te pjesme u studiju i da će nas pogurati. Međutim, bend kao bend, nisu znali što hoće.

Onda sam dobio poziv da dam svoje pjesme Borisu Vižentinu Viti, pjevaču grupe Histri koji je htio da nastavi solo karijeru. Izabrao sam četrdeset pjesama i pokazao mu. Bio je zadovoljan. Krenuli smo u projekt: nastupili smo na festivalu u Bihaću 2005. godine s pjesmom 'Ti si moja lanterna',  koja se i danas pušta na Radio Puli. Ali nismo završili projekt.

'Slomljena srca' lokalni bend iz Zagreba čuli su za mene. Tražili su pjesmu da nastupe na Pitomači 2008. godine. Pjevali su moju pjesmu 'Kad nema te', koja se puštala na Hrvatskom radiju. Može se je naći na YouTubeu“, ispričao nam je.

Za Željka Marjanovića „gušt“ je izvesti stotinjak karate udaraca ili izvesti desetak elegantnih aikido bacanja, ali ono pravo, to je sjesti na verandu, uzeti gitaru i prebirati po žicama, pa što dođe - dobro dođe.