U san mi je došla teta Marija Oršić i inspirirala me za recept

Sredinom svojega životnog puta, jedne večeri između zime i proljeća, usnuh jedan san. Našao sam se u malenom gradskom vrtu omeđenom zidovima od crvenkastosmeđih cigli. Sjedio sam za malenim okruglim stolom od teškog lijevanog željeza, na metalnoj stolici s crnim svilenim jastukom. Preko puta mene sjedila je teta Marija Oršić i s iskrenim osmijehom na licu mi izjavila:

“Oooo, pa di si ti, dječače? Gdje si se skrivao ovih devedesetak godina? Ni čuti ni vidjeti te! Da si se barem javio, dao do znanja da i dalje postojiš! A ti ništa, kao da si u zemlju propao!”

A ja njoj zbunjeno odgovaram:

“A što da ti kažem sad na ovo, teta… Mislim… previše je toga bilo. Bio sam čak do beskonačnog ništavila iz kojeg sve izranja i iz kojeg se stvaraju mnogobrojne varijante nas samih i svijeta koji nas okružuje. Sad sam tu… ne znam ni sam kako.”

“Pa u svojem si snu”, kaže meni teta Marija. “Iako sam te ja u njega prizvala, vidjevši te kad si izveo onaj ‘drzak trik’ s onim jelom s roštilja i nekoliko nacrtanih simbola… A evo tebi i tvojeg omiljenog jela, nisam zaboravila…”

Rekla je to i na stol ispred mene stavila toplu i mirisnu štrudlu s jabukom, s malo šlaga sa strane. Štrudla se još dimila, a ja sam u nosnicama osjetio vrlo ugodnu aromu jabuke.

“A di smo mi sad to?” upitao sam je.

“Budalice, u tvome smo snu… Iako se čini da smo u gradu, na tamnoj smo strani Mjeseca. Ove zidove kreirala sam po sjećanju na stare austrougarske cigle pečene u Zagrebu, a ove tu desno su cigle koje su nekad radili u Berlinu”, kaže ona meni kroz osmijeh.

“Hm, tamna strana Mjeseca… cool…”, nastavim ja, zagrizem u štrudlu i pritom uzmem i malo šlaga.

Odmah nakon tog sočnog zalogaja počeo sam gubiti svijest i padati lagano i udobno u dubinu svojih misli.

“Nemoj zaboraviti kad se probudiš što ti je činiti i tko si zapravo ti!”

“Neću… bez brige!” uzviknuo sam joj.

I probudio sam se.

Ali prije nego što sam se sjetio tko sam zapravo ja i što mi je činiti, sjetio sam se da moram kreirati novi recept za ovotjedni članak. Dakle, inspiriran ovim čudnim snom i tamnom stranom Mjeseca, odlučujem se za salatu od kruške, rog-paprike, mandarine, cherry pomidora i mozzarelle zapečene na žaru i dimljene blagom i ugodnom aromom našega pulskoga lovora.

Što čekamo? Idemo! Zaronimo u Art Brut Cuisine i avanturu našeg novog recepta.

View this post on Instagram

A post shared by Damjan Bistričić (@monsieuroutlawchef)

Sastojci za jednu osobu:

15 dkg mozzarelle
Pet cherry pomidora
Jedna kruška
Jedna mandarina
Jedna rog-paprika
7 svježih listova lovora (ako je sušeni, onda 4 lista)
Jušna žlica maslinova ulja
1/3 čajne žličice cvijeta morske soli
1/3 čajne žličice svježe zdrobljenog crnog papra

Opis:

Zapalite vatru u roštilju kako biste stvorili žar.
Mozzarellu narežite na kockice, nešto veće od zrna graha.
Mandarini ogulite koru.
Krušku prerežite napola i uklonite koštice.
Uklonite peteljke s cherry pomidora.
Rog-papriku prerežite napola.
Kada se stvori žar, na vrele gradele premazane maslinovim uljem stavite rog-papriku, mandarinu, krušku i cherry pomidore.
Nakon otprilike 5 minuta pečenja poprskajte sve s nekoliko kapi maslinova ulja i dodajte 1/3 čajne žličice svježe zdrobljenog crnog papra.
Ispod gradela, u vatru, stavite 7 svježih listova lovora – neka se voće i povrće dobro nadimi lovorovom aromom.
Nakon približno 120 sekundi dimljenja maknite voće i povrće sa žara.
U duboku zdjelu, u koju ste već stavili mozzarellu narezanu na kockice, dodajte voće i povrće sa žara: rog-papriku narezanu na trakice, krušku narezanu na fete, kriške mandarine i cijele pečene cherry pomidore. Još jednom sve poprskajte maslinovim uljem, posolite, popaprite i dobro izmiješajte.

Vilicom nabodite nekoliko sočnih sastojaka i zagrizite… Dopustite pritom da Vaše cijenjeno nepce prenese ovu harmoniju različitih okusa koji se skladno sljubljuju, stvarajući osjećaj ugode Vašem umu.

Dobar Vam tek.

Vaš Outlaw.