Kad izgubiš brata, izgubiš dio svog djetinjstva, dio sebe i dio sigurnosti koju nitko drugi ne može zamijeniti
Piše: Eleonora Matković Čakić
Ovaj tekst ne pišem kao novinarka, već kao sestra. I možda prvi put bez potrebe da budem jaka. Nakon kratke i teške bolesti izgubila sam mlađeg brata. Kad izgubiš brata, izgubiš dio svog djetinjstva, dio sebe, dio sigurnosti koju nitko drugi ne može zamijeniti. To je ona vrsta tuge koja ne dolazi u valovima, nego stalno sjedi negdje u prsima. I zato je mozak blokiran - jer srce trenutačno obavlja sav posao.
Marijeto je bio moj oslonac. Moja tiha sigurnost. Onaj koji je uvijek stajao uz mene, čak i kada se sa mnom nije slagao. Znao je reći: „Ne slažem se s tvojom odlukom, ali ti si moja sestra i ja te podržavam.“ U toj jednostavnoj rečenici stajalo je sve - ljubav, lojalnost i nešto što danas shvaćam kao najčišći oblik pripadanja. Nije bio čovjek velikih riječi, ali je bio čovjek velikog srca. Njegova prisutnost davala mi je osjećaj da, što god se dogodi, negdje postoji čvrsto tlo pod nogama.
POSEBNA POVEZANOST
Nas dvoje bili smo posebno povezani. Možda tiše nego što svijet razumije, ali duboko. U prvim danima njegove bolesti pokušavala sam biti njegova snaga. Slala sam mu riječi ohrabrenja, molitve, male poruke nade. Čitao ih je pažljivo, kao da u njima traži oslonac. A ja sam, kao sestra, pokušavala vjerovati za oboje. U tim kratkim porukama stajala je sva moja nemoć, ali i sva moja ljubav.
Govorila sam mu često koliko ga volim. Prečesto za nečiji ukus, a premalo za jedno srce. Danas znam da nikada nije previše ljubavi izrečene naglas. Postoje riječi koje nikada ne zastarijevaju i nikada ne gube vrijednost.
Njegovim odlaskom dio mene otišao je s njim. Ostala je tišina koju ne znam prevesti u riječi. Ostao je osjećaj da mozak stoji, a srce pokušava shvatiti ono što razum odbija prihvatiti. U svakodnevici se pojave trenuci kada instinktivno posegnem za telefonom da mu nešto ispričam, pa me stvarnost presiječe na pola. Tada shvatim koliko su male, obične stvari zapravo bile najveće.
Smrt nas uvijek zatekne nespremne, ali kada odnese nekoga tko je bio temelj - tada ne sruši samo dan, nego i orijentir. Sve ono što smo jučer smatrali važnim odjednom postane nevažno. A ono što smo odgađali, čuvali za kasnije, mislili da imamo vremena - pretvori se u tiho žaljenje. Vrijeme, za koje smo vjerovali da je rastezljivo, pokaže se krhkim i neumoljivim.
ŽIVOT JE KRHAK
Ako išta danas želim podijeliti s vama, onda je to misao koju sam naučila na najteži način - život je krhak, nepredvidljiv i nevjerojatno brz, koliko je relativno sve čemu pridajemo težinu i koliko se u jednom trenutku sve može preokrenuti.
Sve ono što mislimo da ćemo stići reći sutra, zagrliti kasnije ili ostaviti za “jednom” - često ostane neizrečeno.
Prerana smrt mog mlađeg brata podučila me da ništa ne treba odgađati - zagrlimo dok možemo, nazovimo dok imamo koga i ne štedimo riječi koje vrijede više od svega. Recite. Nazovite. Zagrlite. Ne čekajte pravi trenutak, jer on najčešće prođe neprimijećen.
Jer život je nepredvidljiv; jednoga dana samo nas stavi pred tišinu i pita: jesmo li voljeli dovoljno dok smo mogli?
Ovu kolumnu napisala sam kao mali spomen na mog brata. I kao tihi podsjetnik svima nama da su ljudi koje volimo naš najvažniji dom. Sve drugo je prolazno. Ako iz ove boli može proizaći išta dobro, neka to bude hrabrost da budemo nježniji, prisutniji i iskreniji jedni prema drugima. Jer na kraju, ono što ostaje nisu planovi ni ambicije, nego tragovi ljubavi koje smo ostavili u tuđim životima.