Bio je sudac Općinskog suda, direktor dva poduzeća, privatnik i Delbiancov vijećnik

Početkom veljače, u 78. godini života, napustio nas je Stanislav Licul, još jedan iz plejade uspješnih rukovoditelja iz bivšeg sustava koji je ostavio velik trag u gospodarstvu Labinštine.

Rođen je u Grandićima na Barbanštini, a u Labin je došao u gimnaziju, gdje je upoznao svoju ljubav i životnu partnericu Brunu, što ga je trajno vezalo za Labinštinu.

Nakon gimnazije upisao je i završio Pravni fakultet u Zagrebu. Već tada je pokazivao svoje liderske i organizacijske sposobnosti pa je tijekom studija bio predsjednik Kluba studenata Istre u Zagrebu. Ostat će upamćeno da je tijekom svog mandata pronašao sredstva za potpuno preuređenje prostorija Kluba u Ilici 13.

Po završetku studija vraća se u Labin, a prvo radno mjesto bilo mu je u pravnoj službi Istarskih ugljenokopa Raša.

Potom odlazi na stažiranje na Općinski sud u Labinu, tijekom kojeg je položio pravosudni ispit, te je kratko vrijeme nakon toga radio kao sudac na Općinskom sudu.

Iz Općinskog suda u Prvomajsku 

No svađe, rasprave i tužbe nisu bile svijet u kojem se Licul snalazio pa je brzo napustio pravosuđe i otišao u rašku Prvomajsku. To je bilo zlatno doba tvornice alatnih strojeva iz Krapna; generalni direktor bio je Duilio Belić, a Licul jedan od njegovih najbližih suradnika, direktor Radne zajednice zajedničkih poslova.

Kao iskusni i operativni kadar Licul je potom imenovan generalnim direktorom Istratransa, koji je u njegovo vrijeme počeo ulagati u turističku djelatnost, konkretno u autokamp u Tunarici. Danas zvuči nevjerojatno da je taj kamp, sada u vlasništvu Valamara, vodilo autoprijevozničko poduzeće Istratrans, a najzaslužniji za to bio je upravo Licul.

Licul je i jedan od najzaslužnijih za pokretanje pogona Inde u Raši, koja je u to vrijeme bila jedna od tehnološki najmodernijih tvrtki u Hrvatskoj.

Nakon Istratransa Stanislav Licul bio je i direktor labinskog pogona Rade Končara.

Mirovinu dočekao u rodnim Grandićima

Potom se s obitelji vratio u rodne Grandiće, gdje je do mirovine 2011. godine vodio vlastitu tvrtku Elektromehanika.

Nakon odlaska s Labinštine, bio je aktivan i u društvenom i političkom životu Općine Barban pa je u mandatu od 2005. do 2009. godine bio vijećnik Delbiancova IDF-a u Općinskom vijeću Barbana te predsjednik Društva sv. Pava iz Barbana, udruge koja se bavila očuvanjem povijesnih, kulturnih i prirodnih vrijednosti na prostoru brda sv. Pavla i okolice.

Najveći dio radnog vijeka živio je u Nedešćini, u stanu iznad samoposluge. Za Nedešćinu je čitav radni vijek bila vezana i njegova supruga Bruna, koja je gotovo 40 godina bila direktorica, odnosno ravnateljica Doma za starije osobe Nedešćina, što je najdugovječniji staž na čelu takve ustanove u Hrvatskoj.