Sve je počelo prije 34 godine u kiosku kod OŠ Stoja. Žuriš u školu, a zaboravo si hamer? Nema problema, ima ga kod Paje

Kasniš u školu, 15 do osam je, a ti se sjetiš da si zaboravio hamer za likovni. Rješenje je ispred školskih vrata: papirnica u kojoj ima od hamera do školske torbe, čisto za svaki slučaj, ako si je jučer zaboravio u školi. Nemarni školarac u posljednji tren nabavlja papir jer papirnica se otvara prije početka nastave i jedinica je izbjegnuta u posljednji čas.

Zapravo, papirnica Pajo na pulskoj Verudi, u Tomasinijevoj, koja u toj ulici posluje od 1999., punih 27 godina, zaslužna je za to što su mnogu pulski đaci na sat stigli s urednim priborom, olovkom, šiljilom, ravnalom i bilježnicama u koju će marno zapisivati gradivo i dobiti peticu iz zalaganja.

„Kad ti ostane nešto sitno od marende, kod Paje kupiš kemijsku, biraš bilježnice, najljepše su bile, imali su glinu koja se ne peče, najljepše ruksake. Nije nam uvijek sve to trebalo, ali bio je gušt. Ideš kod Paje jer znaš da ima“, prisjeća se jedna bivša školarka lijepih trenutaka vezanih uz popularni dućan.

Papirnica Pajo - koju vodi obitelj Kardaš, supružnici Suzana i Pajo zajedno sa sinovima Aleksom, Markom i Tinom, prva je i jedina koja posluje na Verudi, ali u nju dolaze i stanovnici drugih dijelova Pule i okolice. Mnogi će reći da je najbolje opremljena, ako ti nešto treba, naći ćeš kod Paje. Ako toga i nema, naruči i stići će sutra! U posao je uključena i Aleksova supruga Milijana, a pravi član obitelji postala je Barbara Baliban, koja u papirnici radi gotovo od njenih početaka, pune 24 godine.

No, sve je počelo puno prije spomenute 1999., kaže nam Aleks, s kojim razgovaramo među hrpama bilježnica u papirnici, gdje su i za našeg razgovora imali pune ruke posla. Sedam godina ranije, 1992., Suzana i Pajo Kardaš otvaraju trafiku odmah pored Osnovne škole Stoja, odmah uz cestu. Nije to bila obična trafika s novinama i cigaretama, dolazili su ovdje školarci, često ujutro u sedam, prije nastave, i tražili olovke, bilježnice i ostali pribor za školu.

No, kako su se uopće odlučili baviti tim poslom? Pajo je ranije radio kao konobar, a Suzana je bila domaćica.

„Tražili smo nešto što bismo mogli prodavati, što bih mogla i ja raditi. Jednostavno, došla je ideja za kiosk jer su se tada tek počeli otvarati. Mislim da je tad bio samo jedan privatni kiosk u Puli. Otišli smo u Tisak i pitali direktora bi li nas podržao. Pitali smo kako to izgleda, kupaca je bilo, novine su se još uvijek prodavale. Tada nas je Tisak podržao s asortimanom, rokom plaćanja, sa svime“, prisjeća se Suzana. 

Osim klasičnog asortimana, u kiosku je bilo apsolutno svačeg, od drogerije, Zipo upaljača, školskog pribora, raznih poklona, igračaka, dodaje Aleks.

„Kako bi ljudi nešto tražili, tako je otac nabavljao i pokušao to ugurati unutra sve dok mu nije postalo tijesno i onda je odlučio otvoriti dućan. Papirnica je bila logičan slijed: kako smo bili pored škole, tako smo dosta školskog pribora i tamo prodavali. Tada nije bilo velikih trgovačkih velikih centara ni supermarketa tako da su ljudi iz kvarta sve što im je manje-više trebalo nalazili u kiosku. Otac bi nabavio sve što bi ljudi tražili, isto kao i danas“, pripovijeda Aleks.

Papirnicu otvaraju na mjestu bivše Germanije, da bi potom preselili u Tomasinijevu, nešto dalje od sadašnje lokacije da bi se naposljetku skrasili u istoj ulici, u blizini robne kuće i tržnice.

U početku nije sve krenulo kao po loju.

„Morate napuniti dućan, napraviti lager, ta roba se neće odmah prodati, a vi je morate platiti tako da mora postojati neki početni kapital koji najčešće nije dovoljan, pa onda eventualno možda malo duža odgoda, pa ovom odgodom pokrijete nešto drugo… U svakom poslu u prvih nekoliko godina se isplaćuje početno ulaganje, a nakon toga se krene zarađivati. Nakon tih početničkih godina jedini pad bio je nakon otvorenja velikih trgovačkih centara, to se definitivno osjeti u našoj maloprodaji. Imamo i veleprodaju, tu je situacija uvijek manje-više ista. Prvo teže razdoblje bilo je u vrijeme korone i lockdowna koje smo prebrodili i nastavili s radom, iako su ljudi i nakon lockdowna ostajali doma jer su još uvijek bili u strahu. Bilo je to čudno vrijeme, ljudi nisu znali što će očekivati, a osim toga počeli su kupovati online u vrijeme korone i na tome su i ostali, što je, logično, i budućnost“, kaže Aleks.

Međutim, smatra da će uvijek postojati potreba za kvartovskim dućanom, mada „Pajo“ nije samo kvartovski jer tu dolaze ljudi iz cijele Pule i okolice.

„Imaju parking, znaju da će pronaći artikl. To je jedna stvar koju je moj otac utemeljio: ako mislite da biste prodali nešto sitno, jedan komad godišnje, uzmi, stavi na lager. Znači, bitno je da imaš u dućanu. Možeš imati dućančić s praznim policama i onda reći možemo naručiti, ali je poanta da ljudi kad dođu da se iznenade, kažu ne mogu vjerovati da sam to našao i onda se vrate. Ne možeš sve imati, ali ako imaš takav princip rada, ljudi će to prepoznati“, rezonira Aleks.

U gotovo tri desetljeća nikad u ovoj obiteljskoj tvrtki nije kasnila plaća. Uspješnu poslovnu formulu Aleks objašnjava velikim asortimanom proizvoda - a imaju ih nekoliko tisuća - te spremnošću da u svakom trenutku udovolje kupcu, i to brzo, u roku od dan, dva.

„I za veleprodajne kupce, koji imaju malo veće narudžbe, gledam da se narudžba ne otegne na sedam dana, nego da se roba dobije danas, sutra, preksutra. Imamo veliku mrežu dobavljača, širok asortiman, možemo nabaviti jako puno stvari. Imamo taj neki core asortiman, ali ako neki kupac koji uzima kod nas traži nešto što inače ne prodajemo, a ja mogu to nabaviti, to ćemo nabaviti, recimo neki specifičan toner putem dobavljača u inozemstvu.

Tajna je u prilagodbi: treba slušati kupca, ako troje ljudi traži istu stvar koju mi nemamo, možda nismo ni znali da postoji, došao je, recimo, novi propis i trebaju neke naljepnice, to do nas dođe putem kupaca, to je teško pratiti. Ali ako dođe jedna, druga, treća osoba i mi to nemamo, za četvrtu ćemo imati. I tako za svaki artikl: ako je nešto novo, popularno jesu li u pitanju foska markeri, bilježnice s mirisnim koricama ili ljigavci, možda ih nećemo imati u tom trenutku jer je teško pratiti sve te trendove, ali ako vidimo da dođe nekoliko osoba i traži, onda ćemo to apsolutno nabaviti“, kaže Aleks.

Zato u poznatoj papirnici postoji čak 70 do 80 vrsta baterija, hoćete li klasične, za satove, ključeve, alarme…

Zanimljivo je, otkriva Aleks, da i neke druge pulske papirnice vode braća.

„Ja sam u poslu skoro 20 godina, Marko 15, a Tin je tek sad došao. Istarske knjižare i Aureu također vode dva brata: znači, u jednom trenutku ste imali tri papirnice koje su vodila po dva brata“, kaže.

Kad je riječ o planovima, kaže da žele zasad održavati ovakvo stanje, uz blagi rast, ali ne misle se širiti.

„Ako bismo otvorili papirnicu u Šijani, samo bismo raspršili svoje kupce, ne bismo tamo dobili nove, nego bi ih ovdje bilo manje. Imali bismo duple troškove, a dobili bismo možda 10 posto. Ovdje imamo dobru, lokaciju, parking je u blizini, ljudi su navikli da smo tu, što je također vrlo bitno. Veruda je kao mali grad, niti jedan drugi kvart nema to, možda Šijana, ali opet ne u tolikoj mjeri. Ovdje je i tržnica, i dom zdravlja, i knjižnica, tu su pekara, ljekarna, dućani, dm. More je blizu i ljudi baš tu gravitiraju“, zaključuje Aleks.

Papirnica Pajo redovito podržava lokalni sport te humanitarne akcije.

Sponzoriraju omladinski podmladak NK Istre, poduprli su i Patinaggio kup, a lani i turnir Moja ulica moja ekipa.

„Pomažemo lokalnom sportu manjim iznosima, koliko možemo, u skladu s našim mogućnostima. Futsalu Pula jedne godine pomogli smo u nabavci majica, košarkaškom klubu u Medulinu donirali smo majice kad su tek počeli raditi. Kod nas se znaju održavati humanitarne akcije, dosta surađujemo s udrugom Naš san njihov osmijeh koju uvijek podržavamo jer rade nevjerojatne stvari“, podcrtava Aleks Kardaš.