Arena čeka Thompsona

Bilo je to pred kraj trosatnog spektakla u subotu u porečkoj dvorani Žatika kad se dvoranom prolomilo "Pula, Pula, Pula". Thompson je odgovorio nešto, od galame se nije dobro čulo, otprilike da treba biti strpljiv.

Bio sam na Thompsonovim koncertima tri puta. Prvi put je to bilo davno, doista pradavno, na nekom lokalnom festivalu na riječkom Zametu. U kvartu rukometa tamo negdje početkom 2000-ih karijera mu je bila praktički u početku. Još nije izdao svoje najpoznatije pjesme i albume. Ali sjećam se da je bilo krcato.

Drugi put je to bilo u Loparu, najljepšem malom mjestu na svijetu, također daleke 2016. godine. Sjećam se kako su fanovi dolazili direktno na koncert trajektom, bez automobila, s obzirom da je bina bila postavljena u luci. Tamo se okupilo oko 2.000 ljudi, što je za otočke prilike i deveti mjesec sasvim zadovoljavajuće.  

Treći koncert bio je ove subote u Poreču, gdje sam išao, recimo to tako, na pola po novinarskom zadatku, a na pola iz gušta. I drago mi je da sam išao jer je to, ponovimo još jednom, doista bio spektakl. Thompson je danas, bilo je to prilično jasno u Poreču, hodajući izvor pozitivnih emocija. Sušta suprotnost javnom mnijenju koje se oko njega stvara.

Svi znamo odakle to mnijenje i ono, u neku ruku, nije bez temelja. Thompson je definitivno kontroverzan pjevač, o kojem svatko ima pravo formirati vlastito mišljenje. Možemo ići tako daleko pa reći da je Thompson, zapravo, ono što svatko ponaosob misli da jest. To je najbliže istini. 

Ako netko želi, može reći da bi ga trebalo zabraniti jer se u jednoj njegovoj pjesmi javlja ustaški pozdrav. I to je u redu. Ali teško je ne primijeniti koliko je to mišljenje ograničeno. Kratkovidno. Lišeno konteksta. Robotizirano. Kao da ga je sastavio ChatGPT, a ne živa osoba utemeljena na DNA lancima.       

Dobra atmosfera u Poreču se osjetila već kod kafića u blizini dvorane Žatika. Teško je to sada objasniti riječima, ali vibrirala je jedna vrsta zajedništva i veselja. Otprilike kao kad igra (i pobjeđuje) nogometna reprezentacija. Zastave, zanos i ponos. 

Sasvim je u redu proglasiti to seljaštvom, pretjerivanjem, nepotrebnim isticanjem domoljublja. Kome je milo, nek se ufa u takve zaključke. Ali možemo na to gledati i kao na sreću u jednostavnosti. Na povratak korijenima u vrijeme ludila. Zastava, pitka pjesma i pitko piće. U pravilu je to sasvim dovoljno. Mnoge države bile bi ljubomorne na Hrvatsku jer ima Thompsona. Nekoga tko će kristalno jasno predočiti ljubav prema svojoj zemlji.

A u svakom od nas, ili barem u velikoj većini, ta ljubav leži. Ljudi vole svoju zemlju i nema u tome ništa loše. A Hrvati imaju što voljeti. Nakon teške povijesti provedene uglavnom u tuđim rukama, početkom 90-ih godina 20. stoljeća konačno smo dobili svoju državu. Neka misli tko što hoće, ali to je podvig vrijedan pjevanja. Ne samo sada, nego i u stoljećima koja dolaze. 

Nakon koncerta Thompson je strpljivo pozirao s fanovima. Bio sam nedavno na koncertu jednog popularnog hrvatskog repera, koji je puno više po guštu Thompsonovim protivnicima, koji nakon nastupa nije htio nikog ni pogledati. A njegova publika je, otprilike, 1 posto Thompsonove. U stotinu koncerata ne može privući ljudi koliko Thompson privuče u jednom. 

Govori to nešto o karakteru, o liku i djelu. Thompson je daleko, jako daleko od stigme koja mu se pripisuje u javnosti. To je također zanimljiv detaljčić koji treba imati na umu. Odnosno, trebali bi imati na umu oni koji ga ne podnose. Koji su u Poreču prikupili cijelih 200 potpisa za peticiju kontra koncerta, i to uz silnu medijsku podršku. 

I zbog svega toga na koncu možemo napisati samo jedno. A to je da je Thompson zaslužio koncert u pulskoj Areni. Bila je to poruka koja se mogla čuti u Poreču. Nije možda to njemu bitno, ima drugih pozornica, ali bi trebalo biti bitno nama. Ne bi smjela postojati dilema.

Možda je glupo sad to spominjati, ali aktualni gradonačelnik dokazano voli Thompsona. Ili ga barem zna pjevati. Svi mi koji smo nekad popili znamo da pijan čovjek neće raditi nešto što ne želi, i što mu na neki način nije drago. Čak dapače, u pravilu će iz njega izaći istina. Tako je i naš gradonačelnik pjevao Thompsona ne zato što se napio, nego zato što i on osjeća nacionalni ponos i ljubav prema svojoj zemlji.

Stvari su u načelu jednostavne. Arena čeka Thompsona.