Preminuo Miroslav Sinčić, književnik, novinar i bivši glavni urednik Glasa Istre

U 89. godini života napustio nas je Miroslav Sinčić, književnik, novinar i bivši glavni urednik Glasa Istre u razdoblju od 1991. do 1992. godine. Rođen u Račicama kod Buzeta 22. veljače 1937. godine, Sinčić je pisao pjesme na čakavštini i hrvatskom standardu. U Rijeci je završio Pedagoški fakultet, nakon čega je radio u prosvjetni i kulturi. U Glasu Istre proveo je puna dva desetljeća, najviše kao novinar, a u tom je dnevnom listu i umirovljen 1993. godine. Osim Glasa Istre, uređivao je časopise Istru i Istarski mozaik.

U mirovini pokreće privatni nakladnički projekt. Književnošću se počeo baviti 50-ih u pulskom omladinskom Književnom klubu i časopisu Istarski borac. Uređivao je mnoge knjige o hrvatskoj kulturnoj, književnoj i umjetničkoj baštini, poput "Novije istarske lirike". 

Bio je urednik i nakladnik godišnjaka Jurina i Franina, časopisa Istarski mozaik i Istra. Sinčić je bio i dio uredništva edicije Istra kroz stoljeća, član uredništva časopisa Nova Istra, dok je s Renatom Percanom i Slobodanom Vuličevićem bio suautor grafičko-poetskih mapa Prepoznavanje zemlje i Istarski rukopisi – Calligrafie istriane.

Bio je član istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika te objavio devet zbirki pjesama. 

Njegove kolege u istarskom DHK-u oprostili su se od svog člana ovim riječima:

"Naš Miro, posljednji rankunar, preminuo je 9. siječnja '26. navečer u svojim Račicama. Počivao u miru, dragi prijatelju i cijenjeni pjesniče"

Predsjednik istarskog DHK-a Boris Domagoj Biletić objavio je u povodu Sinčićeve smrti sljedeće retke, napisane za njihovog posljednjeg susreta u kolovozu.

RANKUNAR, najveći

Miru, mojem prvom uredniku

Život donosi: i sol, i smolu, i prah drevnih. Prašnjavi puti odnose isto: tebe dječaka, prijatelje, stoljeća navika i običaja, sljubljenost sa zemljom, vodom i nebom. I ceste su katkad tekle unatrag, s vijestima o bolesti, ratu i smrti, a stranci klatili se ne znajući baš ništa o nama. Tumaraju oni, zalutaju još i danas. Zvijezde se spuste na čelo pa otvore olovno gusti svod. Ni Sunce ne dȃ na svoje, uljulja se u oblak nad tobom poput raskuštrana pijanista. I evo, mladić si sa srcem na dlanu i snagom koja kao da će premjestiti strane svijeta. Hodao si ulicama našega grada tražeći mir, toplinu i pripadnost, mjesto gdje ćeš opet biti svoj, dok su svjetovi naših starih mijenjali se pa nestali. Sve uokolo s vremenom posta krvava poema urešena umjetnim cvjetićima, a pogled zastirale krhotine prošlosti ili dronjci tužnih cirkusa. Polja i šume jedva još šaputali jezikom razbijenih ogledala, dok svaka travka jecala i smijala se istodobno. Bijaše to poziv natrag, u kolijevku, u zibaljku duha. Uoči jeseni života izabrao si povratak bez povratka, najviše što se moglo. I knjige, opet, nove i nove libre. Tu, u zavičaju, priroda ti još šapuće, čempresi se zagonetni klanjaju, a rijeka iz školske i lovačke mladosti tiha struji pa naglo zajaše morsku obalu tamo niže. Sve oko tebe čuva tajno znakovlje koje nitko ne goneta jer bolno je konačno rasulo znanja: pišu što se baš ne da čitati i svjetini prodaju. Akademici trguju formulom ča-kaj-što, tebi prirodnom kao majčino mlijeko i krilo. Isti grad na jugu iz katranskih pluća i zubala šporkih dnevno mijenja ime i oblik. Ti, prijatelju, još prepoznaješ skrivenu melodiju i ravnotežu. Krajolik zadihan treperi, prostor u kojemu ništa više nije sigurno, ali sve još itekako moguće. Ne da vjerujem, već znam: kad prvi postanu zadnji, a zadnji prvi – bit ćemo im daleki kao lijepa priča, kao skladna pjesma bez svršetka. Ja, Miroslav Miro Sinčić, krčio sam i raskrčio. Gdje ste se pak vi razletjeli, priko kojih, priko čigovih kunfini djenuli se, braćo mi po peru preostala? Ili, u trećemu licu: rasulo se i naše jato iz škrinje olovnih slova, iz bavula predaka u svoju lagodu. Prije vremena. Dok u naručju vjetra, luda od čekanja da se prizovemo, pogledajte kako još mnoga umire ljepota.