Istranin koji je dugo živio u Venezueli: 'Naravno da podržavam Trumpovu vojnu akciju'

U ranim jutarnjim satima 3. siječnja Sjedinjene Američke Države izvele su zračne udare i specijalnu vojnu operaciju u Venezueli, nakon čega su uhitile predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu.

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će SAD „privremeno upravljati Venezuelom” kako bi se osigurali politička tranzicija i stabilnost, pritom sugerirajući da će američke tvrtke ulagati u venezuelansku naftnu infrastrukturu.

I dok su neke zemlje, poput Kine, Rusije, Kolumbije i Čilea, oštro osudile američku akciju, nazivajući je kršenjem međunarodnog prava, pojedine zapadne demokracije, među kojima i Italija, pozdravile su rušenje Madurova diktatorskog režima.

Venezuelska opozicija, uključujući čelnicu Maríu Corinu Machado, pozdravila je uhićenje Madura i najavila početak demokratske tranzicije, tvrdeći da je „sat slobode” konačno došao. Brojni iseljeni građani Venezuele, koji su zbog siromaštva uzrokovanog najprije Chávezovim, a potom i Madurovim režimom napustili zemlju, također su s oduševljenjem dočekali Trumpovu akciju.

Među onima kojima je američka vojna intervencija u Venezueli „uljepšala dan” je i Vlado Licul iz Plominskog Zagorja, suvlasnik farme krava Bio Adria u Čepiću. U Venezueli je živio punih 40 godina, zbog čega ga se može smatrati jednim od najpozvanijih sugovornika za komentiranje aktualne gospodarsko-političke situacije u toj zemlji. Licul je oženjen liječnicom iz Venezuele, s kojom ima kćer, pa je s tom zemljom duboko povezan i obiteljskim vezama.

„Naravno da podržavam Trumpovu vojnu akciju, jer u toj zemlji ima toliko siromašnih ljudi koje je Madurov režim doveo do bijede. Od 32 milijuna stanovnika Venezuele, oko osam milijuna zbog siromaštva, goleme korupcije i nezaposlenosti pobjeglo je iz zemlje. Država je nacionalizirala gotovo svu industriju, a zatim zatvarala tvornice jer nije imala ni tehnologiju ni ljude koji bi njima upravljali”, rekao nam je Licul, koji očekuje da će demokratska i gospodarska tranzicija Venezuele biti iznimno teška.

„Tranzicija će trajati dvije do tri godine, nakon čega će zemlja krenuti boljim putem”

„Tranzicija će trajati dvije do tri godine, nakon čega će zemlja krenuti boljim putem”, optimističan je Licul. „Ima mnogo mladih ljudi voljnih raditi, a ako se kompanije privatiziraju, oporavak industrije, zahvaljujući nafti, mogao bi biti vrlo brz.”

U Venezueli je do 2013. godine vodio tvrtku za servis u naftnoj industriji - mjerne stanice, kontrolu tlaka, vakuuma i slično. Tvrtka se nalazila u najvažnijoj venezuelanskoj luci Puerto Cabello, gradu veličine Rijeke, smještenom na obali Karipskog mora, dvjestotinjak kilometara od glavnog grada Caracasa.

„Posljednji put sam u Venezueli bio u siječnju 2018. godine i jedva sam dočekao povratak u Hrvatsku. Inflacija je tada iznosila 1.700.000 posto. Ljudi su satima stajali ispred trgovina kada bi se pročulo da bi u njih mogla stići neka roba. Ako ste nosili dobre tenisice ili razgovarali na novom mobitelu, mogli su vas ubiti samo da vam ga otmu. Ako vam je, primjerice, bila potrebna hemodijaliza, a niste uspjeli na crnom tržištu pronaći potreban preparat, bili ste osuđeni na smrt”, ispričao nam je svojedobno Licul.

Venezuela mu se činila obećanom zemljom kada je 1970-ih emigrirao u nju. Do 1978. godine, kada je otvorio vlastito poduzeće, radio je u tvrtki u kojoj je, među ostalim, sudjelovao u montaži astronomskog opservatorija na Andama, na visini od 4.600 metara.

„Nafta je u to doba bila jeftina, a političari su znatno manje krali, pa je ostajalo novca za socijalne programe. U Južnoj Americi općenito je tijekom 1950-ih zavladala tendencija nacionalizacije industrija od strateške važnosti - čeličana, rafinerija i elektroindustrije. Razlog je bio u tome što su političari željeli steći kontrolu nad sindikatima, a time i nad biračima. U 1980-ima počeli su se jasno pokazivati svi nedostaci takvog socijalističkog ekonomskog modela: svi su bili jednaki, nitko nikome ni za što nije odgovarao, a tvrtke su gomilale gubitke. Zato je započeo proces privatizacije, ali ne i u Venezueli.”

"Generali su također omogućavali da se droga proizvedena u Kolumbiji i Boliviji transportira do venezuelanskih luka, odakle se prevozi u SAD i Europu”

U toj je zemlji 1992. godine izvršen pokušaj vojnog udara, nakon kojeg je na političku scenu stupio Hugo Chávez, koji je kasnije nacionalizirao gotovo sve strane kompanije.

„Njegov je model upravljanja tada mogao funkcionirati jer je cijena nafte porasla s 12-15 na 115-120 dolara po barelu. Novca je bilo dovoljno pa je Chávez mogao kupovati hranu za narod, koji se počeo pitati zašto bi uopće radio kada mu sve daje država”, objasnio nam je Licul.

Silazna putanja Chávezova socijalizma započela je padom cijene nafte na 40-50 dolara po barelu.

„Ambicije su bile velike, ali nije bilo kontrole nad investicijama pa su milijarde propale. Uz to, političari su počeli masovno krasti - uobičajeno je da 20 do 30 posto vrijednosti nekog posla završava u njihovim džepovima. Veliku ulogu imali su generali, jer svaki vlastodržac treba nekoga tko će ga čuvati dok je na vlasti, pa im je Chávez, a nakon njega i Maduro, morao dopustiti da kradu. Generali su također omogućavali da se droga proizvedena u Kolumbiji i Boliviji transportira do venezuelanskih luka, odakle se prevozi u SAD i Europu”, rekao nam je Licul.