Dok su svi jurili na najčarobniji advent, Aldu je Božić spasio jedan neočekivani Bronhi

Alda su baš živcirali svi ti silni najčarobniji, najmagičniji, najoriginalniji, najjači i kakogod naj-naj-naj adventi. Toliko da ih je sve zaobišao u širokom luku. Nije bio ni na jednom, pa nije večeras, na sam Badnjak, otišao ni na ovaj jednodnevni u svome selu. I ovaj je bio naj-nešto - zaboravio je, pobogu, što točno.

Utopio se naš junak u poplavi nametnutih superlativa; pojela mu ta inflacija i ono malo entuzijazma i želje za druženjem. Zatvorio se poput pokvarene školjke nakon kuhanja. Ni češnjak ne bi sad - znao je to naš čovjek - istjerao demone koji su ga spopali.

Zaželio se Aldo, jednostavno, samo malo mira. Samoće. I dubokog disanja.

Dok ostali, normalni, hitaju na ludi provod, on, sav neispravan, sanja jogu - u domaćoj radinosti. Da, baš sada, pet minuta do Božića. Što fali, kao da Bog pita za priliku.

Užasavao se sve te namještene sreće. A još više poništavajućeg kontrasta dana poslije, kada na horizontu obično ne bi bilo nikoga živog; kad će se, znao je iz iskustva, tu u susjedstvu vidjeti samo praznina i čuti samo tišina. I ona jaka bura koja do kraja ogoli situaciju, prošeće cestom i odnese onaj posljednji list koji skriva istinu.

Još večeras cijelo će selo mirisati na toplu čokoladu, kuhano vino, cimet i klinčiće… A sutra - sutra i prekosutra bit će kao da je njuh napala korona: ništa se napolju neće osjetiti, pa ni onaj vražji, smrdljivi barut petardi. Baš ništa.

Mislio je tako Aldo, zavučen u kutu mjesnog kafića, kad ga je iz snatrenja prenuo Goran, nudeći ga bombonom.

Primijetio je krajičkom oka da se taj veliki, simpatični momak nakratko, na minutu, iskrao iz toplog prostora i skočio do tatinog automobila. Po slatkiš. I evo ga natrag, tu pred njim: pantomimom mu - jer ne može govoriti još od djetinjstva - pokazuje da je taj Bronhi u ruci božićni poklon za mrguda. Stoji Gogo pred Aldom, smije se i čeka. Što čeka?

Goranov otac - uvijek su, povazdan, njih dvojica bili zajedno po kafićima - uskače i pomaže: objašnjava da mladac to čini za nove prijatelje koje pronađe, osjeti svojim istančanim radarima. Aldu je istog trena, negdje u tijelu, nešto puklo, rasulo se u boje.

Odjednom su mu se pluća otvorila poput kakvog portala - kao u reklami: Bronhi, lakše se diše. Zaboravio je na jogu, a usne su mu nadjačale gravitaciju i podigle se u blaženi osmijeh.

A Goran - Goran nije puno tražio. Zapravo, samo zagrljaj. Dobro, i potpis u njegov notes; notes s popisom ljudi koje je na isti način dosad usrećio. Dao im Bronhi. 

Zoran, Birk, Jurica, Manuel, Sebastian, Aldo…

Toliko je Aldo stigao pročitati prije negoli mu je Goran pao u zagrljaj. Instiktivno je naš junak namignuo konobarici, a ova je - znali su se na jedan mot - već nosila punu tacnu kuhanih ginova za malu, ali odabranu ekipu u birtiji.

Aldov advent upravo je započeo. Najčarobniji, najmagičniji, najjači, ma kako hoćete…