Neustrašivi Miš iz Rudara ruši najveće mitove: njegove komentare o Luki Modriću i rukometu svi prepričavaju

Nekad je bio doktor za obrane, danas je doktor za travu. Nekad je izluđivao napadače i paradama oduševljavao navijače, danas je na usluzi nogometašima, a osebujnim pogledom na sport, koji ima u malome prstu, zabavlja slobodoumne promatrače.

Njegove komentare o tome kako Luka Modrić nije zaslužio Zlatnu loptu prije Cristiana Ronalda, ili o tome da rukomet nije sport jer ga, kako kaže, „igraju četiri debela i dva mršava“, nogometaši potajno snimaju pa dijele u Viber grupama.

On je u svome filmu, često izvan utabanih staza i općeprihvaćenih mišljenja. I kod njega je sve uvijek "jedan kroz jedan". A kako god okreneš, bez stadiona i publike ne može. Uvijek ćete ga naći tu, na Zelenicama. Tu je proveo mladost, tu će dočekati mirovinu.

Dorijano Licul - Miš (61), bivši legendarni vratar labinskog Rudara, danas je klupski oružar. Direktor stadiona. Otkako se ostavio igranja, cijelo vrijeme održava travnjake – ranije u Svetom Martinu i Nedešćini, a danas u Labinu i njegovom Vinežu.

„A ca drugo – drugo ne son dela nic, samo to. Ki govori da je lahko? Ja, ja, neka pridu malo smanon... Joko teško delo, moren ti pravit. Nikad ne biš reka koliko bolesti ima ta trova. E, mali moj, treba je znat ozdravit da bude vajka zelena“, kreće Miš u svome stilu.

Kako je Miš postao Miš?

„Na kampe son anke po deset puti na don. Naš đogador kad pride na trening – se mu je pronto, anke robu in peren. Ali ne bunin se, ne daj Bog. Niki mi ne pride reć ca ću i koko delat – ja se som storin“, nastavlja cakavicom, a samo iz obzira prema sugovorniku gdjekad se prebaci na standard. 

Meni ne pada na pamet sad misliti na čitatelje izvan Labinštine pa smanjiti dijalekt. Jer, kako predstaviti Miša kad je on sama cakavica; kad je - cagodar!?

A otkud nadimak Miš – to valjda svi znaju?

„Vraga znoju. To mi je do sused kako molemu. Vajk son bi mići i brz pa je reka: Ti si koko miš. I zosto son – Miš“, kaže Dorijano, koji je mnogima toliko simpatičan da ga zovu i – Miško.

Iza njega je zavidna igračka karijera. Osim za Rudar, nastupao je za Žminj, Pazinku, Jedinstvo Omladinac Kapru... Rado se prisjeća vremena Druge lige, koju je Rudar uspješno igrao četiri sezone: Kos, Golja, Vidak, Terković, Miskić, Josipović i drugi, koje su jedno vrijeme pojačali riječki asovi Ivančić, Cupać, Latinčić...

„To je bi najači Rudar, tu kade son bi ja“, kaže ponosno.

U prošlosti je navijao za Crvenu zvezdu, „veliki klub i prvak Europe“, danas je svim srcem za Rijeku. Ali zašto ne Istru?

„Jer je Istra bila s Rudaron va lige celo vreme. To su su jedini klubovi ki su tu poli nas nešto igrali. Neson ni moga navijat za Istru kad ni bila va Prve lige. Mene je otac peljo kako otroka na Kantridu i ta ljubav je zostala“.

Ipak, za Miša nikad nije bilo dvojbe: Rudar je – iznad svih. To ime izgovara sa strahopoštovanjem; za njega je to institucija i svetinja. Broj jedan.

„Za mene je vajk bila čast igrat za Rudar. Tu son priša '75. kako pionir, a već 81. son debitira za prvu ekipu“, kaže Miško i otkriva kako je učio od Franka Baćca, „najboljeg golmana Rudara“.

„Pobira san mu bali bali zoda gola i prati ga. I pokle son ga baš ja kambjo – zamisli!“

Ne propušta nijednu utakmicu, ni doma ni u gostima. Klub je stabilan trećeligaš, a kad ga pitate: Rudar nekad ili Rudar danas – ne razmišlja dugo.

„Prije je bi puno jači. Puno. Rudar je ime baš igrači, dosta hi je pokle igralo za Rijeku: tamo je najviše napravi Roberto Paliska, ali i Valdi Šumberac... To su vele stvori“.

„A čuj, sad se igro drugi nogomet. Nekad je bila samo tehnika, danas je sve brzina. Ali to ne znači da mi ne bimo igrali današnji nogomet, po našoj kvaliteti“.

Prosinečki prije Modrića

Primjećuje i da se nekad lopta naganjala po cijele dane i posvuda, "i po dolcah, i po ulicah", dok danas mladi igraju gotovo isključivo na treningu.

„Prvo su bili samo pioniri i juniori. Onaisti je bi cetiri leta stareji od tebe i - kako si igro?! Ni ti bilo lako – e, tu se je videla kvaliteta! A danas imaš: vrtić, U-9, U-10, U-11, U-12, U-14... Ma temu ni kraja! Ma ca ni to malo pretjerano, a?“

Ne dam da se Miško previše unervozi pa spominjem da „zeleni“ danas imaju i prvoligašku kvalitetu među vratnicama – Andreja Prskala (38).

„Njegov dolazak je najveći transfer u povijesti labinskega sporta. Ca znoš ti za nekega većega, ispravi me ku znoš!? Sportaš od glave do pete. Lepo ga je videt na gole. On je najtrofejniji igrač Rijeke – osvoji je prvenstvo, šest Kupova i Superkup. Ej!“

Unatoč brojnim dobrim nogometašima koje je iznjedrio, Labin je ipak grad rukometa – sad ga opet malo provociram, znajući da ta dva sporta, po zahtijevnosti i atraktivnosti, ne može staviti u istu rečenicu.

„A verovatno je. Ca je – je. Jer poglej, Rudar igro va zadnje lige ta rukomet, ali ima punu dvoranu, baren tako cujen pravit, jer ja ne hodin. Zadnji put son gleda ženske Rudara kad je igrala Evelina Galo protiv Svetlane Kitić pred 50 let. To je zadnja moja utakmica va dvorane“, ne da se smesti Miš.

„Ja son celi život va nogomete, kako da volin rukomet? Ka nogometaš Rudara ga voli, ja ga ne poznon“, dodaje, uz napomenu da na televiziji prati gotovo sve sportove. Čak i rukomet.

I za kraj – vjerojatno je jedini sportaš u zemlji koji će se bez zadrške usuditi reći da Luka Modrić nije zaslužio Zlatnu loptu. Smatra, naime, da je u tom trenutku bilo puno boljih od njega.

„Dobi ju je, ca ćeš?! Neki mu ju je do. Jer nanke oni ni verva da je more dobit. Som je reka da kad su ga zvoli iz France Footballa – da ni ote nanke telefon dignut. Za mene je Robert Prosinečki najbolji igrač ca ga je Hrvatska ikad imela. Kako ca je i Dražen Ladić najbolji golman, a ne Livaković, ko ca govore ti mlaji. Ma zamisli!“, poentira Miš.

Naš junak, shvatili ste, više voli ubojite igrače "ki driblaju i doju goli"; prkosne frajere... Baš kakav je i on sam. Neustrašivi Miš!