'Rješavala sam papire u Elektroistri – potrajalo je, mislila sam da će me ljudi pojesti. Strašno!'

Čekao sam, ima tome neko vrijeme, red u labinskoj ljekarni kadli se odjednom urušio informatički sustav. Uslužna apotekarka više nije mogla očitati recepte i učas se produžio rep pred šalterom. Kako je riknuo sustav, tako su proradili živci.

Krenula su odmah prigovaranja i zazivanje minulih vremena kad je sve išlo preko blaženog papira. Nitko nije mario za farmaceutkinju i neugodnu situaciju u kojoj se našla - ni kriva, ni dužna. Pih!

Najglasnije su bile dvije umirovljenice. Jedna je skidala sve svece s neba abecednim redom, druga zdušno pomagala. Zaboravio sam dobar odgoj, pa pitao: „Šinjore, ma kamo je vami preša, ča doma na sapunicu?“

Slična situacija nedavno u jednom supermarketu. Blokirala kasa, blagajnica se stala ispričavati kupcima i rješavati problem s kolegom koji je priskočio u pomoć. I opet: frktanja i spominjanje spolnih organa. Nitko nije mario za prodavačicu i neugodnu situaciju u kojoj se našla - ni kriva, ni dužna. Pih!

Sjetio sam se tih neprilika kad mi je prijateljica, evo neki dan, prepričala svježu zgodu s pulske Elektroistre.

Stigla je rano, oko 7.30, da prepiše brojila dvije kuće koje je naslijedila. Jedan papir, drugi papir, dvadeset peti papir… Uzela ta birokratska procedura pristojan bokun vremena na jedinom šalteru koji je tog dana radio.

Stvorila se već gužva pola sata kasnije kad su još krmeljavi korisnici navrnuli provjeriti saldo. I krenula su gunđanja, otimale se psovke. Živčanost na najjače. I opet su najglasniji bili, pogađate – penzići, zapravo i jedini u redu, prenosi prijateljica.

Sve je otišlo toliko daleko da joj je jedan majstor doslovno puhao u vrat, pitajući je dokad misli biti ovdje. Izvolio je još primijetiti: „Srećom da vam nisu ostavili još koju nekretninu!“

Vidjela i službenica da je vrag odnio šalu pa se zabrinula kako će klijentica izaći pored tako bijesnih ljudi, pokazujući sporedna "SOS" vrata.

„Ma taman posla, namjerno sam išla kroz kolonu! Dok sam izlazila, malo je nedostajalo da mi kolektivno zaplješću. Strašno u što smo se pretvorili, mislila sam da će me pojest'“, zaključila je žalosno prijateljica.

Takvo je vrijeme stiglo: nitko više nema strpljenja, razumijevanja ni za koga. A najgore je što se toga ni ne sramimo. Pih!