Napustila gimnaziju pa prešla u kuhare - danas je najmlađa istarska chefica. 'To mi je bila najbolja odluka!'

Na mostu gdje rijeka Mirna skreće prema svom ušću, na rubu Motovunske šume, s pogledom na Grožnjan, stoji restoran koji se čini kao da je oduvijek tu. Ponte Porton, majčin restoran, kako kaže Gaia Zec, mjesto je gdje se istarska tradicija i mladenački inat susretnu na tanjuru. I u samom srcu tog malog svemira stoji ona: mlada chefica Gaia Zec, vjerojatno najmlađa ženska nada istarskog kulinarstva, poznato televizijsko lice. Danas vodi kuhinju mirno i koncentrirano, kao da to oduvijek radi, piše Jutarnji list.

- U vrijeme korone bili smo zatvoreni, a ja sam, s 15 godina, imala cijelu profesionalnu kuhinju za sebe. Dok su drugi bili u šanku, ja sam u praznoj kuhinji kemijala, gledala, učila i smišljala nove stvari - kaže nam skromno mlada chefica koja je s 18 godina preuzela vođenje kuhinje u Ponte Portonu.

- Mama je ovdje prošla prije šest godina, vidjela natpis ‘For sale‘ ili nešto slično i nazvala da pita koliko je najam jer si nismo mogli priuštiti kupnju takvog objekta s restoranom i sobama. Prije je ovdje bio potpuno drugi koncept restorana. Pekli su se janjci i odojci. A mami je trebala promjena. Radila je dugi niz godina u turizmu, ali nikad u ugostiteljstvu. I odlučila je u to ući. Ja sam tada bila protiv. Mislila sam: ‘Iz Umaga smo, što ćemo mi tu na selu‘. Ali da ona to nije odradila, ja se vjerojatno nikad ne bih zaljubila u kuhinju - otkriva nam ova mlada chefica koja je maštala i još uvijek mašta o velikim gradovima. Posebno nakon nastupa u MasterChefu.

- Ostala sam prije svega zato što je ovo restoran moje mame. Ja sam, iskreno, htjela harati po svijetu. Zanimali su me Zagreb, veliki gradovi, metropola. Tu sam pomagala samo jer sam htjela, prvo na šanku, a onda su me kolege nekako nesvjesno uveli u kuhinju. Jedan dan sam malo pomagala, drugi dan malo više. I tako sam malo-pomalo krenula u kuhinju, zavoljela je, pa odlučila promijeniti školu i sve da bih mogla ostati u kuhinji - priča nam ova 20-godišnjakinja na sunčanoj terasi restorana.

Taj prelazak od "samo pomažem" do "ovo je moj život" dogodio se jako brzo i, kako kaže, bez nekog velikog plana.

- Upisala sam gimnaziju jer nisam znala što ću sa svojim životom, kao i većina. Dođeš prvi dan u školu i kad te pitaju zašto si je upisao, nemaš pojma što reći. Misliš si ‘imam još četiri godine da odlučim‘. Prvu godinu sam tako odradila u gimnaziji i onda se prebacila u kuharsku školu, što mi je bila najbolja odluka. Prvi dan kad sam došla u Izolu, samo sam si rekla ‘bravo, to je to‘ - kaže nam Gaia.

- Izola mi je bila izbor jer smatram da je bolja kuharska škola, s više prakse, a praksa je u ovom poslu čudo. Ne kažem da teorija nije bitna, ali praksa je praksa i nekako se u Bujama nisam vidjela. Bila sam jedina cura u razredu, sama među svim dečkima, ali su me držali kao princezu - dodaje.

Već tada u Sloveniji bilo joj je jasno da je okružena ljudima koji kuhaju jer to žele, a ne zato što nisu znali što bi drugo. I da je kuhinja mjesto gdje se stvarno vidi tko to voli, a tko ne. Bio joj je šok preuzeti cijelu kuhinju s tek navršenih 18 godina.

- Prvo sam morala u glavi posložiti da kao chef moram znati primiti i pohvale i kritike i da imam puno odgovornosti. Teško je kad iz običnog kuhara koji pomaže odjednom uđeš u tu ulogu, ali imala sam sreću da su mama i kolege stali iza mene i dandanas me podržavaju, tako da mi je bilo lakše. Ponekad i danas mislim da nemam dovoljno autoriteta i da nisam dovoljno jaka da budem šef, a onda se sjetim da smo ovaj restoran digli na noge, pogotovo nakon 2019. i korone. I naravno da ništa ne bih napravila bez tima. Šestero nas je u kuhinji, ali znam da sam puno napravila za ovo mjesto - nastavlja Gaia.

- Boris vodi salu, koordinira sve vani i, iskreno, bez njega ne mogu zamisliti restoran. Nismo obiteljski povezani, ali meni je to kao obitelj - priznaje Gaia koja je postala televizijski poznato lice kada je sudjelovala u showu MasterChef. Sve je počelo, kako je to bilo i s restoranom, sasvim slučajno.

- Imala sam sedamnaest godina, šef koji je tad bio ovdje rekao mi je da bih bila dobra u MasterChefu, a ja sam mu odgovorila ‘ne, hvala vam, kakav MasterChef, znate li vi di sam ja‘. On je, međutim, svaki dan radio sa mnom. Govorio mi je ‘ajmo, filetiraj ribu, ajmo samo po okusu i mirisu‘. I zapravo me na taj način pripremao, a da nisam niti znala. Otišao je poslije odavde, ja sam zaboravila na to, ali onda jedan dan vidim prijave za MasterChef. Sjećam se, bila sam na Adventu u Umagu. Prijateljica me nagovorila da se prijavim, prijavila sam se i nikome nisam ništa rekla - prisjeća se kroz smijeh.

Audicija, druga, treća... i odjednom si unutra. Iskustvo s televizije obilježilo je i nju i restoran. Priznaje nam otvoreno da se tada najviše naučila strpljenju i snalaženju u trenutku.

Čitav članak pročitajte OVDJE.