Bili smo u lovu na tartufe: umjesto kapitalca, psi su nanjušili posve neočekivan trag

Odveo me prijatelj prije neki dan u moj prvi lov na tartufe. Svemu je kumovala večer u kojoj smo igrali produžetke u mjesnom kafiću i, posljedično veseli, pred svjedocima obećali: on će uzeti pse i lopaticu, ja ću tastu lovcu maznuti nepromočive cipele i počastiti ručkom u povratku.

Obećanja su tu da se ispune i - evo nas, brodimo prastarim terencem razlokanim makadamom srcem pićanskog Luga, uz rijeku Rašu. On, tartufar-hobist, neuobičajeno seriozan na svom terenu; ja, dokono piskaralo, u sanjarskom uvjerenju da ćemo odmah pronaći njegovo veličanstvo - bijeli tartuf.

Odbacili smo pravila i, umjesto u praskozorje ili kasno predvečer - kad je u šumi mir, a i zemlja drukčije diše - u lov, k'o dva kauboja, otišli točno u podne.

„Moreš poć kad ćeš. Dobar brek pronaći će tartuf i usred dana“, kaže prijatelj, kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Fredi.

Kod tartufara je, znate već, sve pomalo konspirativno: mislio sam da će mi staviti povez na oči dok me vozi na pozicije gdje raste skupocjeni gomolj. Ali, dobro sam prošao - sve je ostalo na pseudonimu.

Kad brek zagrebe…

„Ča je bilo Gea, si kontrolala sve? Max, si hiti oko, tu pod topolu bi moglo bit nešto, daj, daj, šu…“, priča Fredi sa svojim psima kao s ljudima. U tročlanoj obitelji lagotto romagnola još je i mlada, zaigrana Luna.

A psi, istrenirani od malih nogu, znaju što im je činiti. Spuste glavu i krenu uokolo njuškati poput snažnog usisavača. Ne treba ih previše tjerati, tek malo, eto, okuražiti.

I već nakon deset minuta, bistra šefica Gea veselo zagrebe. Fredi je koncentriran pa brzo reagira - lopaticom pažljivo odgrće zemlju, jer gomolj se ne smije oštetiti. Ali, avaj! Vadi samo polovicu bijelog tartufa.

„Bi je na površini pa ga je malo zagrizla. Moraš zajno reagirat, čim zagrebe. Ali niš za to - mići je, ima samo deku“, objašnjava moj vodič i daje mi da pomirišem gomolj.

Uživam u veličanstvenom trenutku, ma koliko ulov bio mizeran, osokoljen obećavajućim početkom.

Nastavljamo. Vrijeme je idealno: vlažno, ali ne i toplo. Obrazi rumeni, no prije od nedostatka kondicije negoli zbog studeni. Prijatelj nema problema s formom: stalno šparta terenom, prijeđe najmanje deset kilometara dnevno. Pod nogama šušti lišće, a on zaobilazi blato, spretno preskače kanale.

Žali se. Nimalo berićetna jesen, kaže. Treba se puno potruditi.

„Evo spod ovega driva pred dva leta svaki ki je pasa naša je kakov tartuf, a sad niš. Ova njiva bila je puna škuljah, toliko su breki kopali da si ih jedva riva pratit“, tumači Fredi.

Sezona kopni. Prošla je špica, vrijeme kad lovci-hobisti uzimaju, za tu priliku sačuvane ferije, a njihove bolje polovice žale se na kavi frendicama da već prije zore ostaju same u toplome krevetu. Pojeli mužu pamet ti vražji tartufi.

Mir u kuću vrati tek kakav kapitalni primjerak; onaj koji obično završi fotografiran s dvije znamenke na vagi, a prije negoli će se dobro utržiti kod otkupljivača. Euforija je razumljiva: za gastronomsku deliciju plaćalo se i do 3.000 eura po kili, no sad se cijena prepolovila.

Jedna deka pa dva fazana

Fredi bodri pse, ali novog ulova nema. Još su samo na kraju naše dvoipolsatne šetnje "dignuli" dva fazana pa im je koncentracija odletjela u nepovrat.

„Zato je bolja noć: onda nima tići, nego breki samo delaju“, smije se Fredi.

Usput mi otkriva da među ovdašnjim, sve brojnijim tartufarima vlada sloga. Nema više onih mučnih priča o otrovanim psima i sličnim gadarijama. Ekipa složno čuva staništa: zakapa se svaka rupa, održavaju staze i probijeni putovi u gustišu.

"Tu se svi poznamo, vrtimo se po našem Lugu, a svaki ima svoje pozicije. Nekad svi pasaju stom stazom, a tartuf pronađe baš taj jedan brek“.

Je li onda zapravo sve sreća? „I to, i dobar brek, i poznavanje terena, i iskustvo – sve skupa“, odgovara Fredi, koji je u pet godina lova sve naučio uglavnom sam, naravno, tu na terenu.

Pravi tartufar ne odustaje ni kad tjedan dana ne nađe ni mrvicu, dok kibici već zločesto komentiraju da njihov ludi susjed zapravo samo šeta pse.

„Treba bit strpljiv. I po mokrome i po hladnoći. Zove adrenalin. Jer možda već sutra naiđeš na jokera“, kaže Fredi pa zaokruži priču:

„Na koncu, ča ćeš lipše od ovakove šetnje prirodom: zaboraviš i na delo i na probleme. Mozak baj. baj“.

Kako tko, Fredi. Treba sad tu jednu deku i dva fazana baciti na papir. A čim to napišem, evo me opet u oštariji, taman da u novim produžecima dogovorimo novi lov.

Ili šetnju, kakogod.