Mladi pulsko-argentinski par pokrenuo adventski hit koji miriše na empanade. Razlog zašto to rade još je zanimljiviji

Kad je Dania prvi put stigla u Hrvatsku, nije to bilo u klasičnom turističkom aranžmanu, a i nije bila baš potpuna strankinja. Činjenica da su joj dida i baba po tatinoj strani rođeni u Slivnu pokraj Imotskog, odakle su 1929. godine usred Velike krize otišli u daleki Chaco u Argentini, vjerojatno je i presudila njenom povratku u 'staru domovinu'.

Danas, gotovo stoljeće kasnije, njihova unuka uči jezik svojih predaka na programu Croaticum i, pomalo neočekivano, u samoj pulskoj Areni prodaje argentinske empanade. Ideja je, priznaje, nastala potpuno spontano i slučajno.

"Bilo je ljeto, sjedili smo u Pješčanoj Uvali, pili sangriju… I odjednom nam je palo na pamet: zašto Puležanima ne ponuditi nešto argentinsko. Kako od malena radim empanade, toga smo se prvo sjetili", prepričava Dania, koja zajedno s dečkom Robertom sada vodi malu adventsku kućicu u čuvenom rimskom amfiteatru.

Par je zapravo imao jedan vrlo praktičan razlog za svoju gastronomsku avanturu. U planu im je veliko putovanje biciklom, a adventska kućica činila im se kao idealan način da ono malo novca što imaju ulože, okrenu i potencijalno zarade džeparac za mjesecima dugačak pedalirajući put.

Iako su potpuno novi u poslu, hrabro su ušli u priču. Priznaju da su se na početku 'tražili', eksperimentirali s receptima i učili sve od nule. Tijekom studenog su brusili jelovnik, kuhali, testirali, kombinirali, sve dok napokon nisu dobili ponudu koju su htjeli.

Danas prodaju tri vrste empanada, s mesom, šunka-sir te vegansku verziju s odgovarajućim umacima. Za one manje sklone gastronomskim avanturama tu su i klasičniji zalogaji: trganа svinjetina i junetina. A za najmlađe - mini palačinke.

"Šteta je što skoro svi uzimaju Nutellu", smije se Dania. "Uvijek im preporučimo Dulce de leche, odličan argentinski namaz, nešto kao karamela… Znamo da bi im se svidio samo da ga probaju, ali ipak se najčešće drže Nutelle."

Zanimljivost koja privlači mnoge je i Fernet Branca, talijanski liker koji se u Argentini pije više nego u Italiji. "Kod nas ga, naravno, točimo s kolom, zato imamo i to u ponudi na našoj kućici".

Radi se svaki dan, od 10 do 22 sata, vikendom do 23. Zada sve odrađuju sami, bez radnika.

"Najteže je to što je sve kao da imaš mali restoran, ali u šest kvadrata", opisuje Roberto, dok Dania potvrđuje da su svjesni da ih čeka težak prosinac i dio siječnja, ali da nisu požalili ni sekunde.

Zanimljivo je i to da su uopće dobili priliku. "Mislili smo da će biti ogroman interes za kućice u Areni i da nećemo ni doći na red", kažu. Ali kad je ispalo da nema previše prijavljenih, samo su slegnuli ramenima i odlučili: idemo probati.

I tako je iz jedne ljetne čaše sangrije nastala jedna od najšarmantnijih adventskih priča u Puli, priča pulsko-argentinskog para koji u Arenu donosi okuse daleke Južne Amerike, a u srcu nosi plan da jednoga dana, na dva kotača, pređe pola svijeta.