Kako je nastao rivalitet Rijeke i Hajduka i zašto je toliko jak da se pretvara u mržnju

Mnogi ne razumiju odkud toliki nogometni rivalitet Rijeke i Hajduka, da se često pretvara u mržnju. U Rijeci mnogi od nogometne sezone očekuju samo jedno - pobjede protiv mrskog rivala. Sve drugo je manje važno. Može se ispasti iz lige, ali ako se pritom savlada Hajduk, po mogućnosti više puta, sezona će biti uspješna.   

Po toj logici ova sezona za Rijeku je jedna od najuspješnijih u povijesti. Iako je prošle osvojena dvostruka kruna, ove je pobijeđen Hajduk s 5:0! Kao u snovima, čitavih pet komada utrpala je Rijeka neki dan bilima, i to u trenutku kad su prvi na tablici. Mogu samo misliti kakva je to fešta bila kasnije u gradu.    

Ovo što slijedi je moje viđenje povijesti odnosa Rijeke i Hajduka, koja je dovela do tog gigantskog rivaliteta. Ona nije pomno istražena, ali je utemeljena na kombinaciji osobnog iskustva i logičkog razmišljanja. I najvažnije od svega, mislim da nije pristrana. Dapače, više primjedbi na nju vjerovatno bi imali Riječani, nego Splićani.

Dvije utakmice kojih se najbolje sjećam iz djetinjstva su, naravno, utakmice Rijeke i Hajduka. Jedna je odigrana na Kantridi, ne sjećam se kako je završilo, ali se sjećam da su utakmicu obilježili žestoki neredi. Bio je to slavni Yu Heysel 1988. godine, na kojem sam bio kao dijete, i toliko se preplašio da sam želio ići doma. Između ostalog, ako netko ne zna, Torcida i Armada su se na toj utakmici gađale signalnim raketama, a stradao je čuveni fotograf Novog lista Čučo Grabovac, kojeg je raketa pogodila u glavu. Sjećam se, premda u magli jer je bilo davno, scene kad su ga iznosili s terena, pridržavajući mu glavu nekakvom maramom koja je bila puna krvi. 

Ovo navijačko ludilo bilo je nastavak finala Kupa godinu prije, 1987., kad je u Beogradu na stadionu JNA Hajduk pobijedio Rijeku na penale. Prethodno je, barem takvo vlada mišljenje u Rijeci, sudac Zoran Petrović iz Beograda, tada najbolji arbitar u Jugoslaviji, oštetio Rijeku dosudivši kazneni udarac za Hajduk koji nije postojao. Sjećam se da sam tu utakmicu gledao doma na TV-u, a scena koju ja pamtim je samuvjerenost riječkog vratara Maura Ravnića, koji je želio zabiti za pobjedu u raspucavanju jedanaesteraca, ali nije uspio.

Te godine nastala je danas čuvena riječka navijačka skupina, koja je kasnije po gradu pisala grafite "Petroviću netko će da strada, čeka te Armada". Možemo reći da se žestoko suparništvo Rijeke i Hajduka rodilo tamo na toj utakmici u Beogradu, premda je ono vjerojatno postojalo i prije, ali sigurno u manjoj mjeri. Na istoj utakmici dogodila se još jedna zanimljivost, a to je da su se, ovo je sada verzija koju pričaju Splićani, navijači Crvene zvezde pridružili Armadi i navijali za Rijeku.

Godinu nakon tog legendarnog finala Kupa maršala Tita dogodio se Yu Heysel i legenda je rođena. Dan danas Rijeka i Hajduk su toliko žestoki suparnici da Riječani pjevaju "Umri Livaja" a djeca na Rujevici pljuju legendu kalibra Ivana Rakitića. S druge strane, Splićani redovno pjevaju pjesmu "Šugava Rijeko, puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba". Kao glavni argument dan danas im je ta navodna i nikad potvrđena suradnja s navijačima Crvene zvezde iz daleke 1987. Riječani onda odgovaraju stihovima "Jedna će Torcida, plakati ovu noć, jebi se jebi Splite, Rijeka je šampion". I tako dalje. 

Ali, od kud tolika mržnja?

Moja teorija glasi da je animozitet Rijeke i Hajduka krenuo iz Rijeke, i to iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je da je Hajduk desetljećima bio naprosto bolji od Rijeke, i to po svim parametrima. U bivšoj državi Hajduk je osvojio sedam prvenstava i devet kupova, a Rijeka samo dva kupa. Splićani su bili dio velike četvorke, a Riječani osrednji prvoligaš koji se s vremena na vrijeme upuštao u borbu za vrh ljestvice, ali nikad nije realno bio ni blizu naslova prvaka.

Sličan odnos snaga nastavio se i nakon osamostaljivanja Hrvatske. U prvom Prvenstvu Hrvatske 1992. Hajduk je bio prvak, a Rijeka tek šesta (ispred Istre koja je bila sedma). Do 2005. godine Hajduk je osvojio šest naslova, Rijeka niti jedan. Splićani su osvojili i četiri kupa, a Riječani samo jedan. Tek od 2005. stvari se počinju mijenjati. S jedne strane Hajduk je upao u krizu iz koje se ni dan danas nije izvukao, a Rijeka je počela rasti. Od 2005. do danas Hajduk ima nula naslova i četiri kupa, a Rijeka dva naslova i šest kupova. 

Naprosto se počelo događati ono o čemu su navijači Rijeke desetljećima sanjali, premda nisu bili sigurni je li to uopće moguće - Rijeka je postala uspješnija od Hajduka, i to ne samo kratkoročno, nego trajno. Takav odnos snaga posebno dolazi do izražaja u međusobnim susretima, gdje se jasno vidi da Hajduk danas ima kompleks Rijeke. Bolja potvrda od petarde neki dan na Rujevici nije ni potrebna.

U takvim okolnostima Riječani će rado zaboraviti da je najveći dio povijesti odnos snaga bio točno suprotan od toga. Da je Rijeka ta koja je imala kompleks, a Hajduk dolazio u Rijeku otprilike onako kako Riječani danas dolaze u Pulu - simpatičnim ali nemoćnim susjedima u goste. I kao što Istrijani s pravom ne trpe riječku bahatost kada dolaze u Pulu, tako Riječani s pravom nisu trpili splitsku bahatost kada su dolazili u Rijeku. Ako se u obzir uzme da je Rijeka znatno veći grad od Pule - evo recepta za veliko, žestoko, nabrijano rivalstvo. 

U miks svakako treba dodati i razdoblje prije osnutka Armade, kada su navijanje za Rijeku, prema nekim izvorima, vodili upravo članovi Torcide, inače najstarije navijačke skupine u Europi, nastale daleke 1950. godine. Tome treba dodati i činjenicu da je 80-ih i 90-ih Rijeka bila krcata navijača Hajduka, riječkih Dalmatinaca koji su, prema poznatoj riječkoj predaji, krenuli iz Splita u Trst po traperice, stali na Žabici loveći novi autobus pa ostali u Rijeci zauvijek. Kad u gradu imate toliko navijača najvećeg rivala, kad vam taj rival manje-više redovno daje po tamburi, i k tome dobije sudačku pomoć iz Beograda (a Hajduka je uvijek bio glas da je državni klub), pa vam onda njegovi navijači slože opći nered na stadionu, naravno da ćete ga iz sve snage prezirati. 

Čini mi se da ovog, riječkog kuta gledanja, Splićani desetljećima nisu bili ni svjesni. Sjećamo se ne tako davne prošlosti, kada su na Rijeku gledali sa simpatijom. Primjerice, slavne 1999. godine cijeli Poljud je slavio Rijeku kao novog prvaka, što se kasnije nije dogodilo zbog poznatog slučaja Krečak. Splićani su, dojam je, na Rijeku uvijek gledali kao na mlađeg brata i saveznika u vjekovnoj borbi protiv Zagreba. Zamislili su nekakav jadranski savez kontra kontinenta. Ali Riječani na to nikad nisu bili spremni. Nikad nisu željeli biti mali od kužine, pomoćna radna snaga kuharima sa Poljuda. Danas je to kristalno jasno. 

Na koncu možemo, u pomirljivom tonu, reći da je rivalitet Rijeke i Hajduka zapravo sjajna stvar. Uz vječni derbi Dinamo - Hajduk, ovaj jadranski je realno jedini koji ima težinu i iza kojeg stoji bogata povijest. Sve ostale utakmice unutar granica Hrvatske su samo obične utakmice. 

Zato rivalitet treba čuvati, kako bi se ono reklo, kao zjenicu oka. A "mržnju" zadržati na porukama s tribina i pjesničkim provokacijama. Tko god pobjeđivao i gubio, ne treba zbog Rijeke i Hajduka iskopati oko.

Ipak je to samo nogomet.