Evo ga Brunči koji trči: najnasmijaniji komunalac i maratonac s misijom. 'Meni baš ništa nije teško!'

Miriše na snijeg, škuru buru, temperatura se bliži ništici, ali komunalca Brunu to nimalo ne dira. Evo ga, tu u Potpićnu, ispred crkve i marketa – uobičajeno revno, rumenih obraza, sakuplja lišće s ulice.

Poput dobro podmazanog stroja, naoružan lopatom i metlom, s nepodnošljivom strpljivošću sprema u vreću šušteći materijal. Ima ga k’o pljeve, nikad kraja, brate… Do sutra će mu vjetar nanijeti novi zadatak, ali on se ne zamara time. Samo trpa.

Tako je i s otpacima: pokupi ih na igralištu, čekaonici, ispred škole, a već sutra bezobraznici opet frknu papir, plastiku, opušak i što im se već ćejfne.

Gotovo sizifovski posao, no našeg, na Labinštini naširoko poznatog Brunčija to – rekosmo – ne smeta. Zato i jest najbolji: gdje on prođe, tu otpadak ne raste, sve zablista kao u apoteci, komentiram naglas. I razvučem mu osmijeh na lice.

'Volim svoje delo'

A nije to teško, jer Bruno Češljar (56) iz Starog Labina, radnik komunalnog poduzeća 1. maja, bez problema bi mogao u izbor za najnasmijanijeg pometača ili, ako hoćete, škovacina. Zato je i pala ova ćakula.

„Nasmijem se od gušta kad na kraju smjene iza sebe vidim čisto. Doma odem radostan, iako ću sutra, znam, Jovo-nanovo. Nije mi teško, jer ja svoje delo baš volim!“, kaže, zračeći čistom, gotovo dječačkom vedrinom.

Uzeo je mali time-out, iz džepa izvukao mandarinu, za dozu vitamina C u zimskoj sezoni…

„He-he, moram biti u formi. Jer osim kao pometač, radim i kao šofer, pomažem na pogrebima, ali i feštama… Ljeti čistim plaže, od Ravni do trajektne luke Brestove, a stignem i u šumu pokupiti otpad koji bacaju nesavjesni građani. Šta ćeš, takva je situacija, nema radne snage, pa svuda uskačem“.

Iako je rastegnut od nemila do nedraga, o nadređenima ima samo riječi hvale: za Smiljana, Čupeta, Nina i direktora Bažona. I nije to zbog uvlačenja, ma kakvi…

Mogli bismo, zapravo, štošta naučiti od Bruna. Recimo, oni što vas neumorno dave žalopojkama na račun svog „nikad težeg posla“ trebali bi koji put u smjenu s njim – čisto onako, na besplatan tečaj pozitivnog razmišljanja.

Rijetko se ljuti, ali i on je samo čovjek. Žesti se kad vidi što sve ljudi bacaju u prirodu.

„Šume su nam zatrpane smećem: svašta nađem, televizore, frižidere, gume, nema čega nema… A planet je već dosta otišao k vragu da bismo ga još i ovako uništavali. Ugledajmo se na druge, Nijemce i Austrijance, oni ne rade ovakve gluposti“, upozorava.

Dvije velike ljubavi

U slobodno vrijeme njeguje dvije velike ljubavi: Rudar i trčanje. Utakmice labinskih klubova rijetko propušta...

„E, da, Rudar je institucija, puno je velikih imena tu igralo – njih bi mladi trebali uzeti za primjer. Moraju dati sve za taj sveti dres. Nema veze ako izgube, svaki put ću zapljeskati kad vidim da se bore“, govori već sasvim ozbiljno.

Često ga možete vidjeti i kako nabija kondiciju po gradu u majici Atletskog kluba Albona. Da, to je onaj Brunči koji trči.

Istrčao je preko 20 polumaratona i pet maratona, među kojima je, naravno, nezaboravan onaj prvi – u Zagrebu, prije devet godina.

„Godine rade svoje, malo i ozljede, pa sam trenutno manje aktivan. Ali nadam se ponovnom nastupu na Wings for Lifeu: to moram trčati, u Zadru ili Ljubljani. Startnina ide za istraživanje leđne moždine. Kad vidim svoje prijatelje u kolicima, sve bih dao da ponovno ustanu i prohodaju“, govori Bruno, uzbuđen kao da će istog trena potrčati.

Ali to je Brunči. Srce mu je – znaju to svi koji ga poznaju – puno veće od one najveće vreće koju je jutros napunio lišćem. On pronalazi radost u skupljanju otpadaka, a kamoli neće u pomaganju ljudima…

Brunči je, shvatili ste, puno više od vrijednog komunalca.