Nije važno je li kod kuće najgore ili najbolje, riječkim aktivistima ionako nisu svi doma

Kad me pitaju koja mi je knjiga najdraža jedan od kandidata svakako je Kod kuće je najgore Ephraima Kishona. Čini mi se da smo to čitali u školi za lektiru, samo ne znam je li bila obavezna ili izborna. Nemam pojma ni čita li se Kishon u školi danas, obavezno, izborno, ili nikako. 

Kao što je poznato, Kishon je izraelski pisac, dapače satiričar, rođen u Budimpešti. U Drugom svjetskom ratu preživio je holokaust, a nakon rata preselio u Izrael bježeći od mađarskog komunizma. Dakle, jedna je od onih osoba, poput naših predaka na ovim trusnim balkanskim prostorima, koje su iskusile užase jednog i drugog sistema. 

Svjetsku slavu stekao je ismijavajući svakodnevni život, od kuda i dolazi naziv njegovog najpoznatijeg djela. Novije generacije lako će prepoznati takav humor jer je on osnova većine današnjih mimova kojima se smijemo na internetu. Legendarna je scena kada Kishon i supruga dobivaju poziv da dođu prijateljima u goste, ali nisu sigurni podrazumijeva li poziv i večeru, ili samo druženje. Odluče da neće doma ništa jesti pa tako gladni požderu sve grickalice koje prijatelji stave pred njih. Ali onda domaćini počnu vaditi pravu hranu.

Meni je najdraža Latifa od uroka, jedinstvena kućna pomoćnica, koja nikad ništa ne želi raditi pa smišlja uroke. Na primjer, ako bi joj Kishon naredio da opere zavjese u srijedu, ona bi rekla da je to svetogrđe i da se zavjese nikako ne smiju prati srijedom. Ako bi rekao da pegla robu petkom, onda je urok bio peglati robu petkom. 

Takvih Latifa od uroka krcata je svaka radna zajednica, na svakom poslu pravo je more "radnika" koji zapravo ništa ne žele raditi pa samo smišljaju opravdanja. U pravilu, barem moje iskustvo pokazuje, takvi radnici s vremenom postaju šefovi u sindikatima. 

Za ovaj tekst ipak će najbolje poslužiti priča o Kishonovoj široj obitelji, koja je pohrlila u rodilište kad im je na svijet došao novi član. Okupili se oko djeteta i počeli prepirati na koga mali sliči, uvjereni da ima oči na ujaka, lice na strica, a nos baš kao da je od tetke. U tom trenutku dolazi medicinska sestra i govori im da to uopće nije njihovo dijete.

Kishona sam se sjetio neki dan kad je grupa aktivista u Rijeci upala na predstavu u kazalište Ivana Zajca, koju je koreografirao Izraelac Ohad Naharin. Naravno, cilj je podrška Palestini, zbog čega aktivisti smatraju da im je sve dozvoljeno, usprkos činjenici što je taj isti Naharin, za kojeg nitko na ovim prostorima realno nije ni čuo, prilično oštar kritičar izraelske vlasti.

No pustimo na stranu čak i tu besmislenost, pustimo na stranu i samu suludost podrške jednoj strani u dalekom, zamršenom i višeslojnom sukobu, u kojem su obje strane činile i čine strašne zločine, pustimo na stranu i činjenicu da u ovom trenutku na raznim stranama svijeta ima jednako brutalnih, ako ne i brutalnijih sukoba, koji nisu atraktivni lijevim aktivistima jer nisu popularni ni viralni, i jer se na njima ne može tako gordo glumiti pravdu i poštenje, kao što se može s podrškom Palestini.

Pustimo sve to na stranu i osvrnimo se samo na jedan aspekt aktualnog trenutka javne scene u Hrvata, koji je po jubilarni tisuću i neki put došao do izražaja baš povodom aktivističke gluposti kojoj smo svjedočili u Rijeci, a to je da se naša dična medijska obitelj ponaša upravo kao obitelj Ephraima Kishona, i formira mišljenje neovisno o tome što se točno dogodilo, već tko je protagonist događaja. Pa ako je riječ o njihovom djetetu, onda je ono slatko na tetke i stričeve, a ako je tuđe, onda ga treba baciti po škalama. 

Upravo tako, temeljem informacije tko je subjekt, bez obzira što je taj subjekt napravio, mišljenje formira hrvatska ljevica. Ako je subjekt netko tko im je odbojan, na primjer desničari koji prekidaju kulturne događaje, onda je to pojava koju će oni sa gnušanjem osuditi. Ako je subjekt aktivistička ljevica, koja također prekida kulturne događaje, onda će to ili podržati ili jednostavno preskočiti. 

I dok se od političara takvo licemjerje, takva prijesna nedosljednost i guzljivi salto amorale još i očekuje, jer im stoji u opisu poziva i radnog mjesta, od novinara se ne bi trebao očekivati. No upravo su novinari, i to bardovi ideoloških ratova, nepogrešivi porotnici i bogomdani moralisti, za vijeke vjekova pretplaćeni na plamen istine, čednosti i dobra, zapravo najveći licemjeri na svijetu.

Tako to naime funkcionira. Na rulju iz Splita drvlje i kamenje, na rulju iz Rijeke cvijeće i podrška. Da je netko novinare hrvatske ljevice odveo u riječko kazalište, zavezao im oči i rekao im da su se okupili lokalni desničari, još iste večeri natamburali bi tekstova od kojih se ni umjetna inteligencija ne bi mogla obraniti. Ova prirodna takve autore rado podržava, i može ih gutati do iznemoglosti.

Stoga se nećemo čuditi ako se netko sjeti da bi trebalo zabraniti i Ephraima Kishona. Da bismo, na primjer, njegove knjige morali pobacati iz biblioteke ravno u mrtvi kanal. Za razliku od Ohada Naharina, on je barem bio nacionalist. Treba uzeti njegove stranice, potrgati ih na komadiće i razbacati po Korzu kao upozorenje. Da ne bi nekome palo na pamet da to sranje čita, ni obaveno, ni izborno. 

Kishon je preživio fašizam i komunizam, ali gnijev riječke ljevice neće sigurno. Pritom nije važno je li kod kuće najbolje ili najgore, jer njima ionako nisu svi doma.