Jedan rastrojeni čovjek već godinama ugrožava živote na cesti, a institucije okreću glavu – zašto?

Što učiniti kad jedan čovjek u vašem susjedstvu godinama prijeti sigurnosti svih u prometu? Kada u vidno rastrojenom stanju, sve to vrijeme, ugrožava svoj i tuđe živote?

Retoričko pitanje: trajanje problema već sadrži odgovor. Ništa. Niente. Pusti nek’ traje. Barem ako se pita sustav. Ili, kako ono, institucije. 

Zapuštenog šezdesetogodišnjaka – recimo da se zove Ivan; ime je zapravo nebitno – vidite kako luta lokalnim cestama, nerijetko i nasred kolnika. Posebno je opasno noću, po povratku s posla ili izlaska.

Iza zavoja, u mrklom mraku, čovjek vam se odjednom nađe na metar od šoferšajbe. Ne znate ni sami odakle refleksna reakcija koja je spasila stvar – i njega, i vas, i vašu familiju.

Drugi put Ivan hoda uz cestu pa vam, kao da želi izazvati nesreću, iskače pred vozilo. Opet reagirate spretno i opet nekako izvlačite žive glave.

A to se događa tu, nama pod nosom. O tome zna cijela zajednica. U lokalnoj viber grupi „Stanje u prometu“ o njemu se piše više nego o policijskim patrolama.

No, to je tek površina problema.

Naš Ivan – a u stvarnosti samac kojem ne treba suditi, nego mu pomoći – hoda uokolo psujući i vičući, uznemiravajući prolaznike. Mokri gdje god ga uhvati sila: nasred ceste, na nečiju kuću, pa i pred školom.

Klinci ga snimaju nagog i dijele videa. Smiju se, ali pomalo gorko. I oni znaju da čovjeku treba pomoć. Ali nitko ništa ne čini.

Ivan je – upravo zbog tuđeg nečinjenja – postao rutina, svakodnevica. Predmet ismijavanja, ako ćemo pravo. U viber grupi netko predlaže da mu kupe romobil. Zabavno na prvu, ali daleko je to od vica. Jako daleko.

Dvaput je, na koncu, izazvao požar u svome stanu i ugrozio cijelu zgradu. To definitivno više nije tuđa nevolja koju promatramo sa strane…

O tome se raspravlja i na sjednicama Općinskog vijeća. Građani pripremaju peticije, pišu pisma čitatelja, vjerojatno u očajničkom pokušaju da se nešto pokrene.

Policija je uglavnom nemoćna: može intervenirati tek kad ga uhvati u prekršaju, ali to je samo krpanje, ne rješavanje problema. Općina je – tako se govorilo još prije tri godine – obavijestila Centar za socijalnu skrb. I opet ništa. Sustav nema odgovor što učiniti s Ivanom. Ma pusti nek’ traje.

A problem je stvaran, vidljiv i svakome poznat. Sustav socijalne skrbi – o njemu je ovdje riječ, ne o Ivanu – servirat će neko svoje birokratsko opravdanje. Otužno je promatrati kako na ovom primjeru kao društvo padamo na ispitu.

Jer teško da Ivan glumi da mu nije dobro. Ako glumi, onda je to oskarovski dobro.

Jednom neće biti refleksa, neće biti sreće. I opet će krivca tražiti u Ivanu. Umjesto u sustavu koji je godinama gledao u stranu, ne nalazeći rješenje.