On je najvjerniji navijač Dinama u Istri: ‘Kad je tekma, nema me na poslu – ja sam na sjeveru’

Nedjeljom sjedne na autobus i pravac Zagreb. Igra njegov Dinamo, a to se ne propušta – godišnja karta je u džepu. Prošle sezone i dijelom ove bio je na 33 od 36 domaćih utakmica „modrih“ (ne samo prvenstvenih), plus poneko gostovanje.

Siniša Šimić (59), nadimkom Šime, iz Raše, sudeći po tom skoru, vjerojatno je najvjerniji navijač Dinama u Istri – gdje, priznaje, ima i puno „hajdukovaca“. Član je Bad Blue Boysa, druka s njima, ali „ništa više od toga“.

„Spriječiti me može jedino, ne dao Bog, bolest. Ako utakmica pada u tjednu, na poslu znaju – Šimeta tog dana nema. Ne tražim plaćeno, samo slobodno. Dinamo mi je iznad novca“, kaže Siniša, koji radi kao pokrivač u labinskom Malingu.

Da stvar bude bolja, uhvatili smo ga na njegovom prvom inozemnom gostovanju – u Švedskoj kod Malmöa, gdje je Dinamo igrao treće kolo Europske lige. Taman je čekao vlak za Kopenhagen, odakle je polijetao avion.

Otišao je sam, preko agencije. Put, noćenje i ulaznica – 250 eura.

„Nagovorio me sin Stefano. Rekao je: ‘Tata, kakav si ti to navijač ako ne odeš na jedno europsko gostovanje!’ I eto me. Bili smo bolji, a na kraju 1:1. Šteta što je Nevistić onako kiksao – dođe mi da se skinem i stanem među vratnice“, kaže Šime, koji je dugo godina bio golman, i to odličan.

Branio je uglavnom za rašku Prvomajsku, igrao Kvarnersku rivijeru za Rudar i zabilježio nastup za reprezentaciju Hrvatske početkom 80-ih pod trenerom Joškom Skoblarom.

Sve zbog jednog dresa

Osim pacerskog gola u Švedskoj, teško mu je, valja reći, pala i cijena piva – 10 eura. „Skupo gore, boli glava. U dva dana više sam potrošio na hranu i piće nego na samo putovanje“, kaže kroz smijeh. Naravno, ne žali ni za čim jer…

„Ja više ni ne navijam za Dinamo, nego volim Dinamo. To je ljubav iz djetinjstva. Otac, pokojni Drago, kupio mi je dres na kojem je pisalo Vabec – nisam se skidao iz njega dok smo naganjali loptu na raškom kampu. I otad sam plavi dečko“.

Rodio se i kratko zadržao u Koprivnici, gdje je puno „dinamovaca“. Danas ondje živi njegova kćerka Stella, također strastvena navijačica. I ona voli na stadion s ocem. Baš kao i Šimetova ekipa iz Labina: Edi, Banak, Mire, Meto, Rinaldo, Zuka…

„Uspijemo li se skupiti, napunimo kombi i vozi. A kad dođeš na sjever Maksimira, jednostavno se izgubiš – sve padne u vodu, vidiš samo tu plavu boju... Poseban je osjećaj biti na sjeveru Maksimira.“

A pobjede – daju dodatni gušt?

„Ma i nije; više me opere kad izgubimo. Tada sam jako loše. Nikad neću zaboraviti najtužniju utakmicu ikad: Liga prvaka prije tri godine, doma vodimo Šahtar 3:1 u 90. minuti, a završilo 3:3“.

A Istra, Rijeka, ovi bliži klubovi – ništa?

„Žao mi je što to nije tako. Svaka njima čast, ali Dinamo me još davno kupio, a vjernost traje…“, zaključuje Šime.