Kad ne čuva zatvorenike, portretira ritam grada. 'U ratu sam izgubio djetinjstvo i fotografije, svoje ostavljam u amanet'

„Ne zamaram se lajkovima. Puštam stvari u svemir, u amanet. To mi je hobi, rasterećenje od života, posla, od svega. Totalno isključivanje od svega“, pripovijeda svestrani 49-godišnji Puljanin Oliver Barnjak, čije se fotografske bilješke iz pulske svakodnevice, ali ne samo pulske, već dulje vrijeme šire virtualnim prostranstvima društvenih mreža. I to gotovo svakodnevno. Mogu se pronaći na instagramu, na profilima Wizard of Oz i the_ghost_photography23 te autorovom Facebooku.

Mahom je riječ o crno-bijelim fotografijama snažnih kontrasta, naglašene dramatike, malim chiaroscuro umjetničkim djelima na kojima su uvijek središnji motiv ljudi, doslovno ulovljeni na ulici, u pokretu, dok odmaraju ili lutaju u nekim svojim mislima. A za dobar 'ulov' Oliver se zna itekako načekati.

„Odem u grad i satima čekam kao lovac. U ono vrijeme ljudi su lovili životinje puškama i strijelama, ja fotoaparatom lovim ljude. Imam u glavi viziju i totalno se isključim. Ne vidim i ne čujem nikoga i imam u glavi scenu. Sve da je sto tisuća ljudi oko mene, ako je nešto meni vrijedno, radi mog gušta, ja ću leći na pod, u blato, i čekati tu fotografiju. Ali moram biti sam, ako je netko sa mnom, ništa. To je svijet za mene“, pripovijeda. Znao je imati i negativnih iskustava, verbalnih napada, psovanja. Ali ako netko zamoli da ne fotkam, ne fotkam, kaže.

Fotografije gotovo svakodnevno objavljuje na društvenim mrežama, često i uz pokoji stih, koji mu u tom trenutku sine. Jedan od njegovih omiljenih modela i muza je nećakinja Edita.

O Puli

Grad koji me dočekao raširenih ruku i rekao:"Ovdje pripadaš, ma koliko lutao." Od tada dišem njegov zrak i sanjam njegove boje jer kad voliš grad, on te nosi i kad padneš

Oliver je ulični fotograf, umjetnička duša, pomalo i pjesnik iako to neće priznati, za sebe kaže da je više filozof, zimski kupač i, najzanimljivije, službeno ali i eufemistički rečeno - pravosudni policajac, iliti, narodski - zatvorski čuvar, u Kranjčevićevoj ulici, u Puli. Otkud, pobogu, policajac, i to ne bilo kakav, iz kojeg izlaze svi ti silni stihovi i zanimljive fotografske priče?

„Rad u zatvoru je vrlo stresan i nezahvalan posao. I Sizifov posao, jer ne vidiš nikakvog pomaka kad nešto napraviš da se nešto promijenilo. Jednostavno, vrtiš se u krug. Nema pomaka u resocijalizaciji, izlasku na pravi put. U 26 godina koliko radim sreo sam možda deset ljudi koji su izašli na pravi put. Ili ih je vrijeme pregazilo pa su ispali iz kola, današnjih igara, droge, kriminala i ostalih stvari“, priznaje. Fotografija je odmak od svega toga. Ali ne samo toga.

Oliver je rodom iz Bugojna, odakle je, kaže, cijela priča krenula.

'Nije mi bitan novac, ništa od toga, svakome su dostupne moje fotografije' (Foto: Mirjana Vermezović Ivanović)

„Kad je počeo rat u BiH 1992. imao sam 16 godina, praktički sam cijeli rat proveo dolje, bio sam tamo sve do 1998. godine. U svom tomu sranju i igrom prilika – kažem, ništa nije slučajno u životu – 1999. došao sam u Zagreb i vidio natječaj za pravosudnog policajca. Prijavio sam se. Dijete koje je došlo iz ruralne sredine traži sebi neki put u životu. Kad sam došao u Zagreb imao sam 22 godine: čovjek sebi traži neki mirniji, normalniji život, odmak od te sredine iz koje je došao. Prošao sam natječaj, a tjedan dana prije nego što sam trebao početi raditi, te 1999. godine, sjećam se kao danas, dobio sam žuti 'papir' na kojem je pisalo žurno javiti se u, tad je to bio okružni zatvor u Puli“, prisjeća se Oliver, po struci strojarski tehničar.

'Hodajući kroz prazan grad, koraci mi odjekuju kao sjećanje, svjetla trepere bez razloga, a vjetar nosi imena kojih više nema'

Nije mu, kaže, ni na kraj pameti bilo da bi mogao završiti u Puli. Bila mu je poznata samo po Areni i ničem drugom.

„Gdje ću ja dolje, kako ću, gdje ću živjeti? Čovjeku koji izađe iz nekog ratnog okruženja, poput mene, izgledalo je kao da sam došao u Njemačku, a nije Njemačka, ljudi pričaju naš jezik. Došao sam u Pulu s jednom vrećicom, totalno švorc, sestra mi je dala pare za kartu. Srećom da sam u Puli imao jednu rodicu koja je dobila vojni stan jer joj je muž poginuo početkom rata u Okučanima i kod nje sam prenoćio. To je baš neka sudbina, mora biti nešto da te dočeka, pogura. Sutradan sam došao pred kapiju zatvora, rodica me, što bi rekli, doslovno istovarila kao mače iz vreće. Pozvonim, otvara neki stražar i pita - šta je!? Ja sam došao da se javim na posao. Daj mi papire i osobnu. Ja mu dam papire i osobnu i sačekam. E sad, taj koji me dočekao na kraju je bio prvi čovjek koji mi je pokazivao oko fotografije, bio je to Borislav Bošnjak. On mi je bio guru u tehnikalijama. Uz njega sam puno naučio o fotografiji, to je za mene bio svemir, pojma nisam imao o fotografijama, postavkama, značenjima, to je meni bilo ajme majko“, iskreno će Oliver.

Oliver je s (danas pokojnim) roditeljima i sestrom bio u izbjeglištvu u Đakovu i Rami.

„Kad je počeo rat ja i pokojna mama i sestra smo išli za Split prespavati na Gripama, a sutradan smo otišli u Zagreb kod rođaka. Putovali smo preko Paga i Raba, kao da idemo u Australiju, a ne u Zagreb. Gore smo prespavali i onda otputovali u Đakovo, gdje mama ima familiju. Tamo su stalno padale granate jer je vojarna bila u blizini. Tu smo živjeli tri, četiri mjeseca i onda se vratili u Ramu, odakle je mama rodom. Tamo smo proveli period od 1992. do 1998., dolje smo prošli rat i sa Srbima i Bošnjacima, bilo je svega. Kao 16-godišnjak sam nosio oružje, čuvao seoske straže, ali nisam bio u ratu, išao bih, ali mi pokojni otac nije dao. Onda sam išao u Zagreb praviti 'papire', domovnicu, kao većina Hrvata iz Bosne, trbuhom za kruhom. Da sam ostao dolje, ne znam gdje bih završio, vjerojatno bih bio kriminalac“, prisjeća se.

Na pitanje koliko su ga pogodile ratne traume i 'liječi' li posljedice i danas, uz ostalo fotografijom, odgovara:“Prije bih rekao da su me unazadile i uzele mi dio djetinjstva, kad sam trebao uživati u mladosti. Traume uvijek postoje, bili su to neimaština i borba za život i egzistenciju kroz ratno vrijeme. Hvala bogu, nitko nije poginuo od bližnjih, ali zarobljenih je bilo. Fotografija je bijeg i od rata, i od izvornih problema, i od stresnog posla i današnje ubrzane svakodnevice. Svi imamo PTSP“, rezimira Oliver.

'Djevojka s vatrom', fotografija nagrađena na Srednjovjekovnom festivalu u Savičenti

Pulu je, kaže, zavolio jer je neopterećena nekim stvarima, tu nije bilo rata. Trenutno se osjeća ugodno, iako se prisjeća svakakvih susreta, komentara. „Uvijek sam bio Bosanac, doživljavao sam to na lijep, ali i na posprdan način“.

Iako su u ratu bližnji uspjeli sačuvati živu glavu, ostali su bez kuće (nakon rata su je obnovili i vratili se u Bugojno) i uspomena.

„Svi smo mi imali fotografije svog djetinjstva, vremena kad smo išli u školu, pogledali bismo pa bismo se prisjetili nekih stvari. U ratu sam praktički izgubio sve fotografije, osim jednog malog albuma s 10-15 slika. To je kao da ti je netko oduzeo djetinjstvo. Imam delete nekih događaja u životu koje sam s vremenom zaboravio, tako da mi je to bio glavni okidač da se počnem baviti fotografijom, uz to što mi je supruga Gabriella, koju sam prije 18-19 godina upoznao u Puli, rekla da imam smisla za fotografiju jer sam u početku fotkao mobitelom. Rekao sam pa ajde brate i nabavio fotoaparat“, pripovijeda Oliver.

Dosad je na društvenim mrežama objavio nekoliko tisuća fotografija.

„Netko objavi fotografiju nekih ljudi kojih više nema, otprije 50, 60 ili 70 godina, koji su prošlost, nestali su, umrli. Zašto ne bih ja to radio, kad nemam svojih fotografija, zašto ja ne bih u amanet ostavio svoje fotografije drugima? Danas sutra će netko pogledati i reći bože moj sjećaš li se ti ovog čovjeka? A vidi ovoga, onoga? Neka to stoji, neka nešto ostane iza mene. Nije mi bitan novac, ništa od toga, svakome su dostupne te fotografije. One se više baziraju na igri svjetla i sjene, prisutna je neka mističnost koja je uvijek u meni, tajnovitost. Volim tu priču, tu sjenu, ljude u siluetama. Kao duhovi. Duhovi ovog grada“, kaže Oliver.

Portretira ljude, građevine su mu sterilne, 'mrtva priroda', domeće u šali.

Uz njegove radove često su i stihovi.

„Ne bih rekao da sam pjesnik, iako me nekad ponese i napišem. Puno puta mi dođu prave stvari i ja ne napišem. Nemam ni papir ni olovku, jednostavno kao da pjevam pjesmu krenem slagati, nekad izađe dobro, nekad ne. Iskreno, ne smatram se pjesnikom. To je, ajmo reći, trenutak. I onda to ukomponiram uz fotografiju, nekad se slaže, nekad ne, al' jednostavno taj je trenutak bio takav“, naglašava.

Tek kad stisne zima, za Olivera počinje prava sezona kupanja (Foto: Mirjana Vermezović Ivanović)

„Kad stavite neku fotografiju u boji, svi lajkaju, fascinirani bojama, kičem, a u biti nitko ne gleda dubinu fotografije, da shvati poantu, kompoziciju. Tko se bavi i tko se razumije u fotografiju, taj gleda dublje u njen smisao, tome se to sviđa. S druge strane, tko preleti neće skužiti ništa. Iskreno, ne zamaram se time.

Puno puta su me pitali zbog čega ne napravim izložbu. Možda i bih, ali ne na način kakav se ovdje radi, nego sasvim drugačije. Volio bih fotke staviti u neku staru drvenu košaricu gdje bi ih ljudi mogli uzeti kao iz albuma i prolistati. Kao da si doma, uzmeš album i prolistaš ga. Nekoliko bih ih, naravno, izložio i na zidu“. Javljao se, doduše, na nekoliko natječaja, pa je prije nekoliko godina njegova fotografija „Djevojka s vatrom“ prvonagrađena na Srednjovjekovnom festivalu u Savičenti.

„Mislim da sam u vječitoj potrazi za nečim, nikad ispunjen do kraja. Treba mi uvijek neka akcija, ispunjenje, a hoću li doći do njega, ne znam. Vježbam u teretani, jedno vrijeme sam trčao pa biciklirao, isprobavao razne vrste sportova, ništa striktno. Zbog moje psihičke i fizičke potrebe i stresa od posla i svega ostalog. Posao jako utječe na moje stanje, jako je stresan. Tamo su ljudi koji su maknuti iz društva i ima svega: od psihičkih bolesnika, preko nasilnika, sve što postoji je tamo. To je mjesto krcato negativnom energijom, ona te može razoriti ukoliko nemaš neki filter. 'X' mojih kolega je otišlo psihički, fizički, porazbolijevali su se. Dosta ljudi s mog posla jako mladi umiru, a to nitko ne vidi, niti cijeni. Mi smo dno dna za naše šefove, za ministarstvo. Mi smo dno dna društva: kako kaže jedan kolega, velika smo obitelj: mi, zatvorenici i pritvorenici“, iskreno će Oliver.

Jedan od njegovih ventila je i zimsko kupanje. Na Mornaru, naravno. Ljeti ga, veli, ovo prenapučeno mjesto ne zanima, tek sad za njega kreće prava sezona kupanja.

„Kupam se četvrtu zimu. Vidjela žaba da se svi kupaju pa i ona skočila u vodu“, šali se.

Oliver kaže da je vuk samotnjak. Ne želi pripadati nikom, ni na poslu, ni u životu. Zanimaju ga ljudi s društvenog ruba.

„Volim slušati ljude. Poznanici kažu da sam dobar slušatelj, dosta mi se ljudi otvore, ne znam zašto, jako puno sudbina čujem i na cesti i na svom poslu u zatvoru. Kad vam ljudi ispričaju neku svoju priču, onda povežete njegovo djelo s djetinjstvom i shvatite da je sve to neki začarani krug. U biti sve što se događa čovjeku u životu kreće iz doma, od odnosa oca i majke. Po mom dugotrajnom stažu, takvih je slučajeva dobrih 90 posto“, veli Oliver te zaključuje:“Tamo smo sve, i tata i mama i psiholog i strogi učitelj. Čovjek postane vrlo nepovjerljiv prema ljudima: na sve što mi pričamo gledam s dozom opreza, pitam se što je iza toga. To je profesionalna deformacija ili, kao što bi rekao moj pokojni djed - prdi li on, ne vjeruj mu, a svi mi prdimo.“