Kad gradonačelnik dijeli tko je 'dobrodošao' a tko nije - povijest se opasno ponavlja

Objava gradonačelnika Labina Donalda Blaškovića o "izgonu seksualnih predatora" djeluje na prvu kao moralno uspravna gesta, poruka zaštite, odlučnosti i nulte tolerancije. No kad se makne sloj emocije i kada glava postane opet hladna, ostaje gorak okus političkog populizma koji s pravdom ima malo veze, a s opasnom retorikom mnogo.

Nitko normalan neće relativizirati pokušaj seksualnog napada, osobito kad se spominje maloljetna osoba. No između osude zločina i osude ljudi po nacionalnosti postoji granica koju ozbiljan dužnosnik mora znati prepoznati. Blašković tu granicu nije osjetio. Kad kaže "takvi strani radnici nisu dobrodošli u Labin", zapravo ne govori samo o jednom pojedincu i ne zadržava se na konkretnom događaju. Govori o tisućama ljudi koji u Istri rade po dvanaest sati dnevno, šalju novac kući i pokušavaju preživjeti u zemlji koja ih istodobno treba i gleda s visoka. Jedan incident, još uvijek pod istragom, gdje policija zapravo nije utvrdila elemente kaznenog djela ili prekršaja, postaje povod za kolektivnu osudu cijele skupine ljudi. To nije hrabrost, to je loša politika.

Problem je dublji: riječ "izgon" ne spada u vokabular gradonačelnika, osim ako ne govorimo o povijesnim poglavljima koja bismo svi radije ostavili iza sebe. Ta je riječ ekstremno ozbiljna, podsjeća na riječi tipa "logor", "čišćenje". Kada lokalni čelnik počne dijeliti pravdu i najavljivati tko smije, a tko ne smije živjeti u "njegovom" gradu, to više nije borba protiv nasilja, to je samovolja zapakirana u populistički celofan. I što je najgore, sve se to čini pod izlikom zaštite djece, kao da se empatija mora dokazivati isključivo drastičnim riječima.

U Labinu, gdje multikulturalnost nije floskula nego činjenica svakodnevice, takve izjave odzvanjaju posebno ružno. Zajednica koja desetljećima živi od rudara, brodara, radnika i doseljenika zaslužuje umjerenost, a ne parole. Nulta tolerancija prema nasilju mora biti pravilo, ali i nulta tolerancija prema jeftinom huškanju. Jer nasilje ne počinje uvijek šakama, ponekad počinje riječima. Jedan gradonačelnik, ako želi biti odgovoran, bi morao uvijek toga biti svjestan.

U tim riječima o "izgonu" i "nepoželjnima" krije se nešto što je Europa već jednom skupo platila. Ne treba Blaškovića stavljati u isti koš s fašizmom, ali u njegovoj izjavi odjekuje ista logika: podjela na "nas" i "njih", ideja da zajednica mora ostati "čista" i da se sigurnost može postići izbacivanjem onih koji se ne uklapaju. Povijest nas uči da se takve rečenice ne izgovaraju bez posljedica. I zato svaka javna riječ iz usta vlasti mora biti pažljivija, a ne glasna i divlja.

Možda najjače odjekuje ova njegova izjava: "odmah ću razgovarati s poslodavcem da ga otpusti, a kod policije ću apelirati da pokrenu postupak izgona". Blašković se ovdje ponaša kao je gospodar života i smrti, misli da može odlučivati gdje će tko raditi, diktirat će policiji što da radi, sugerirati tužiteljstvu i sudovima kako trebaju odlučivati, a pritom zaboravlja da je samo jedan mali gradonačelnik, skroz nebitan ako se ne radi o njegovom djelokrugu posla.

Od gradonačelnika se očekuje da bude prva instanca razuma, a ne bijesa. Da brani zakone, a ne ih preduhitruje. Da vjeruje institucijama, a ne da ih javno instruira što trebaju činiti. U civiliziranom društvu redoslijed je jasan: prvo činjenice, onda presuda. U Blaškovićevoj objavi redoslijed je obrnut - prvo kazna, onda možda istraga. Ako u konkretnom slučaju policija nije uhitila stranog radnika, onda za to sasvim sigurno ima razloga, i treba vjerovati policiji, a ne masi.

Ova priča nije više o jednom incidentu u Rapcu. Ona govori o načinu na koji naši političari komuniciraju kad osjete da javnost traži brzu, glasnu i jednostavnu reakciju. Graknu što stignu za šaćicu glasova i simpatija. No pravednost nikad nije jednostavna, a odgovornost ne počinje vikom, nego tišinom u kojoj razmisliš što tvoje riječi znače. A znače mnogo, osobito kad dolaze s mjesta vlasti.

Mnogi se tamošnji građani zasigurno poistovjećuju s gradonačelnikom, on im dođe kao kakav uzor, djeca i mladi se slikaju s njim. Što se, dakle, može očekivati od svih njih kada pročitaju gradonačelnikovu invektivu? Hoće li, ohrabreni riječima Donalda Blaškovića, na cesti pretući nekog stranog radnika, po mogućnosti crne kože? Hoće li ga izvrijeđati? Hoće li poželjeti da ga se "izgoni"? Hoće li ga krivo pogledati, gurnuti, vikati na njega?