Iva Rinčić i Filip Zoričić bi hitno trebali na kavu

Od danas, godine gospodnje 2025., dana sunčanog 15. listopada, pa (skoro) svake srijede nadalje, Istarski.hr objavljivat će kolumnu posvećenu Rijeci. 

Za to su najmanje tri razloga. 

Prvi i najvažniji je što je autor rođen i živio u tom gradu, prije nego ga je plima izbacila u Puli, kao bocu s porukom, samo što je u ovom slučaju to bila samo boca. Drugi je taj što je Rijeka Istri najbliže, i Istrijane barem jednim uhom zanima što se događa tamo, gdje je od Ferlina pa nadalje sve ionako krcato Istrijanima. Treći je što je Istarski.hr portal širokih nazora, kojem je Istra naprosto mala. Rijeka je samo prvi korak, za koju godinu izvještavat ćemo i iz New Yorka.

Naziv kolumne je Fiumanska posla. Prva ideja je bila da to bude Priko Učke, ali ta ingeniozna sintagma već je iskorištena. Postoji radijska emisija Priko Učke, pa i pjesma, koju pjevaju ni manje ni više nego Alen Vitasović i Mario Battifiaca. A ti ljudi su, kao simboli povezanosti Istre i Kvarnera, kud i kamo više zaslužili koristiti izraz od nekog autora s Istarskog.

Svakako, treba napomenuti i ono što je rekao sveznajući Neno, poznat i kao Čakini, a to je da priko Učke Istrijanima znači cijelu Hrvatsku, a ne samo Rijeku. 

Zato je autor smislio naziv Fiumanska posla, koji na momente djeluje pomalo uvredljivo, a na momente još uvredljivije. Nadajmo se samo da će prevladati ovo drugo. 

U opciji su bile i Fiumanske štorije, ali to se pak doima kao nešto za djecu, kao bajka i basna, čips i smoki, pričica za laku noć od koje onaj koji čita zaspe usred rečenice, a ne kao ozbiljna kolumna, s više nego ozbiljnim ambicijama.       

Prije nego (konačno) krenemo na prve teme, recimo još samo da je naziv opako istarski, jer u Rijeci se nitko, ali ama baš nitko, osim fetivih Fiumana, kojih ima samo još šačica, nikad neće nazvati Fiumanom. To je istarska izmišljotina, to da se Riječane zove Fiumani, pa neka tako bude. 

Rijekom odnedavno vlada Iva Rinčić, nezavisna gradonačelnica. To vam je, onako ukratko, riječki Zoričić sa četiri godine zakašnjenja. Riječani su uspjeli trpiti SDP jedan mandat više nego li su Puležani uspjeli trpiti IDS.  

Za Puležane ta razlika od četiri godine znači da pogledom priko Učke danas ulaze u pravi vremeplov. Vežite se, polijećemo. Sve što se ovdje odvijalo 2021., tamo se odvija 2025. Iva Rinčić bi trebala zvati Filipa Zoričića na kavu i pitati ga koje greške nikad ne bi ponovio.

Kad na vlast dođe grupa koja jedva čeka da promijeni grupu koja je tamo desetljećima, prva stvar koju žele napraviti su smjene. Tako su u Rijeci posmicani direktori gradskih poduzeća, a novi se traže putem natječaja i head hunting agencija. Da bi privukla dobre menadžere, gradonačelnica je povećala plaće na 3.500 eura. 

Tu priču o natječajima i menadžerima prije četiri godine vrtio je i Zoričić, koji je u želji da bude veći katolik od Thompsona raspisao natječaje čak i za članove nadzornih odbora. Na kraju mandata se gorko pokajao i rekao da je sve to skupa bila greška, jer gradonačelnik naprosto mora imati svoje ljude. 

A svoje ljude, da ne može svoije, u gradsku upravu će utrpati Peđa Grbin. Primjećujemo dvije različite filozofije, za četiri godine ćemo vidjeti koja je bila bolja. Jedno je sigurno, ako Rijeka želi doista vrhunske menadžere, koji će raditi od jutra da sutra, pa i vikendima, onda bi plaća trebala biti barem 10.000.   

Osim direktora gradskih poduzeća Iva Rinčić je na pik, čini se, uzela i Mirka Pavičića. Neki će reći da ga nije uzela samo na pik, nego i za karo, ali nećemo biti prosti. 

Teško je naći pulski pandan takozvanog Kralja Korza, čovjeka koji upravlja s toliko poslovnih prostora da se u Rijeci poznata basna ne zove Ježeva, nego Mirkova kućica. Rinčićka je sad najavila raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora na Zametu, kojeg je mudri Ježurka davao u podzakup i tako zarađivao. I onda netko kaže da ne postoje Fiumanska posla?
 
Ovdje već govorimo o tome da se nekima ostvaruju mokri snovi. S godinama je Pavičić u gradu stekao toliko neprijatelja da se u Rijeci ovih dana sigurno pjeva i pleše. Možemo ići tako daleko pa zamisliti binu tamo ispred Bonavije, kao da je opet osvojen naslov prvaka, i koncertne nastupe od jutra do sutra. 

Kralj Korza je blizak riječkom SDP-u još od vremena Slavka Linića. Ako postoji jedna osoba koja simbolizira sve što je mutno u gradu koji teče, onda je to Mirko Pavičić. Pritom treba istaknuti da nikad za ništa nije optužen, osim jednom za utaju poreza. I to skupa sa sinom Blažom Pavičićem, koji je u to vrijeme snimljen na jahti s tadašnjim ministrom financija Zdravkom Marićem. 

Dakle, mogu oni i sa HDZ-om.  

Nacional je u ožujku ove godine pisao i o tome kako je Pavičić na nejasan način postao vlasnik nekretnina Republike Hrvatske u crnogorskom Baru. Dalje nema smisla nabrajati jer će čitatelji od muke isto otići u bar, i napiti se kao krave.  

Zato imamo ljepšu temu. 

U Rijeci se ovih dana pisalo i o palestinskoj zastavi. Troje aktivista je dobilo po 200 eura kazne jer je zabranjeno isticati zastave stranih država. Aktivisti su sa barjakom došli ispred katedrale poručiti klečavcima da bi trebali klečati i za palestinsku djecu.

Zašto je ovo ljepša tema? Zato što je ta silna ljubav prema Palestini jedna od ljigavijih političkih pojava u zadnje vrijeme. Što se želi poručiti? Da s druge strane političkog spektra sjede oni koji bi ubijali žene i djecu? Takav bljutavi lijevi aktivizam više se nikome ne može prodati. 

A kad su u pitanju lijevi aktisti, Rijeka i Pula su kao jaje jajetu. Nedavno smo na pulskom vijeću imali priliku vidjeti kako Dušica Radojčić uporno zahtijeva od Peđe Grbina da pulski rotor svijetli u palestinskim bojama. I u Puli je održan prosvjed za Palestinu, i to ispred Rojca, stare kasarne koja je i danas kasarna, samo za vojnike stranke Možemo. 

Ovdje su se također isticale palestinske zastave, ne samo ispred Rojca, nego i na Portarati, ali nitko nije dobio kazne. Pulski aktivisti su dakle prešli igricu, riječki zapeše na posljednjem nivou.

Zato iz rukava vade još jedan prosvjed, koji će se održati 25. listopada, iako je u međuvremenu dogovoreno primirje. I naravno da hoće, kada je sve to samo politička predstava.

Ili bolje rečeno, Fiumanska posla.