'Ja bih se odrekla bijelog kruha i kupovala crni, ali muž neće'

U vrijeme velike inflacije koja nas muči već godinama, zanimljivo je prisjetiti se kako je to bilo nekad. 

Na Facebook stranici Pula iz vremena Jugoslavije objavljen je isječak iz novina u kojem Puležani govore o rastu cijena.

Nadnaslov je "Kako spajate kraj s krajem?", a naslov "Da se onesvijestiš od tih cijena". Za razliku od danas, kada je teško naći sugovornike, građani su prilično zanimljivi i iskreni.

"Životni troškovi svakim su danom sve veći, niski osobni dohoci ne mogu ih pokrivati, tako da su mnogi na rubu egzistencije. U to smo se i uvjerili pitajući građane", piše novinar u uvodu, a onda idu izjave.

Bilo je to 1987. godine.

Domaćica Rita Schremin je rekla da na tržnici "samo što se ne onesvijesti".

"Svaki put druga cijena. Teško se živi, evo i kruh je poskupio. Ja bih se odrekla bijelog kruha i kupovala crni, ali muž neće, tako da i dalje jedemo bijeli kruh koji je duplo skuplji", rekla je Schremin.

Umirovljenik Teofik Telalbašić rekao je pak da "nekako preživi, jer nema neke naročite potrebe osim osnovnih artikala".

"Ne kupujem odjeću jer mi hlače i košulja traju i po nekoliko godina, ne trošim na izlaske. Što se kruha tiče, kupujem filončin koji je preskup, ali sam imao čir pa ga moram jesti", rekao je on. 

"Od kruha kupujemo polubijeli jer si bijeli jednostavno ne možemo priuštiti. Muž radi u PTT-u, ali prihodi nisu dovoljni, i zato radi i u fušu", iskrena je Jadranka Božinović.

Studentica Branka Sironić je pak bila zabrinuta da se uskoro neće moći kupiti ni običan toaletni papir, a umirovljenik Kosta Dika kaže da o mesu može samo sanjati.

Umirovljenik Pero Hajduković pak kaže da tržnicom vladaju nakupci, a ne proizvođači, pa zato cijene i jesu tako visoke. 

Jedina koja je u ovoj anketi rekla da ne živi loše, i to samo zato što svi u obitelji rade, bila je Marija Bertonja:

"Bez obzira na to jedeno polubijeli kruh koji je jeftiniji i hranjiviji", rekla je ona.