Foto 'Austrougarci su nan izgradili prugu, a mi smo je cilo vrime samo krpali. Sve je gnjilo, tek sad će je obnoviti'

Željeznički kolodvor u Lupoglavu, vlaka ni na vidiku. Samo autobusi. Nismo valjda fulali stanicu? Je li neki štrajk u igri? Nižemo upitnike, ljuti jer smo očito uzalud došli zabilježiti jedno obično jutro na peronu.

Ispalo je, međutim, da je ovo sve samo ne običan dan: krenula je obnova pruge od državne granice do Sv. Petra u Šumi, i to za 55 milijuna eura. Zato je dionica od Pazina do Lupoglava zatvorena: umjesto vlakova voze autobusi - od 8.30 do 14 sati, i tako do 30. rujna.

Razvoze se nove tračnice, vagoni su puni materijala, traju pripreme…, objašnjava nam susretljivi prometnik Kristijan Kranjčić.

Optimistični prometnik 

Prima nas u svoju „komandnu sobu“, prostoriju kao iz nekog starog filma: telefoni kakve je vojska odavno rashodovala, naftalinska kontrolna ploča, a nad njom ponosni domaćin.

„Ovo je velika stvar, velika investicija. Željeznica bi mogla imati svijetlu perspektivu, pokrenulo se“, kaže Kristijan, koji na pruzi radi već 33 godine. Inače "ordinira" u Kanfanaru, ovdje je na zamjeni. Firma bi ga, shvatili ste, mogla nagraditi i za staž i za vjeru u bolje sutra.

Posramljuje nas zaraznim optimizmom dok nabraja pozitivne pomake. Obnovljeni su kolodvori u Pazinu, Kanfanaru, Vodnjanu; najavljene nove „makine“ za Istru, automatiziraju se kolosijeci, uvedena je i vikend linija sa Slovenijom.

„Vozi je noviji vlak, švicarski Stadler. Dosta putnika u sezoni, pogotovo mlađih,  s ruksacima. O tome biste mogli posebnu reportažu“, savjetuje s osmijehom.

Nakon onih nevolja s vlakovima u Istri zimus i proljetos – kvarovima i požarima – situacija sada stabilna. Putnika je možda i više nego ranije, veli Kristijan.

S busom preko Učke

Najviše ima đaka i studenata, zbog kojih se vikendom uvodi dodatni autobus do Rijeke, jer pruga preko Učke i dalje ostaje nedosanjani san.

Tu su, naravno, i umirovljenici koji imaju besplatne karte – koriste ih sve u šesnaest. Njima se ne žuri.

„Stalno sam na vlaku jer živim blizu kolodvora u Pazinu, a pogotovo sad kad nan je ‘za niš’. Jedanput je bilo stvarno skupo, odjedanput – ni centa. Ča bismo još stili?“, smije se penzićka Renata Nikolić.

U društvu s mamom Albinom stigla je do Lupoglava, odakle – opet busom – nastavlja dalje za Rijeku.

„Gremo i za šetnju i za potrebu. Nešto ćemo viti i ča kupiti. Produžimo ponekad do Gorskega kotara. Kurijere namisto vaka? Ma, ne smeta nan to. Dok je čovik zdrav, sve je lako. Vjerojatno ne dočekamo vlak do Rike, magari su ga kad još obećali“, dodaje Renata.

Albina, jednako prpošna, ubacuje se: „Šla san u penziju da nisan bila nideri. Zato san rekla: E sad gren! A ova moja bi šla svakamor, pa eko i mene s njon!“

Austro-Ugarska i krpanje

Za volanom autobusa sjedi Janko Brečević iz Tinjana. Zbog radova, zezamo ga, danas mijenja strojovođu.

„Strpit ćemo se, jer pruga se mora popraviti, i to pod hitno! Nema druge. Pogledaj samo te švere, sve gnjilo“, govori ovaj umirovljeni ugostiteljski radnik koji sada mirovinu nadopunjuje kao šofer.

Dobro raspoložen, nastavlja: „Znaš koliko se je delala pruga od Divače do Pule za Austro-Ugarske? 122 kilometra i 800 metri, 40 miljari ljudi, sve na ruke. Za dva lita je bila gotova, a za tri je pošla u mot! A mi za vrime Jugoslavije i sada – sve samo krpamo“.

Na pitanje kad vozi natrag za Pazin, odgovara kao iz topa: „U 11.13!“

Bogme, nije on kao Austrijanac. On je kao Japanac.

I tako prođe (ne)običan dan u Lupoglavu. A vlak, za potpunu sreću, nikako da dođe…

Strpjet ćemo se, da, jer kako je dobacio neki dovitljiv prolaznik: 'Austrougarci su prugu učinili brzo, a mi ćemo pomanje, ali šesneje“.