‘Nismo protiv hala i zgrada, ali Valmarin i druge pulske tvrđave moraju se povezati i zaštititi zelenim pojasom’

Gradsko vijeće Pule je na sjednici održanoj početkom tjedna prihvatilo odluku o osnivanju poslovne zone Valmarin u kojoj bi se nalazila kako proizvodna, tako i uslužna djelatnost. Područje je to na kojem već sada posluju neki poduzetnici, među ostalim uljara Oleo Dorato.

Odluka je prihvaćena nakon javnog savjetovanja, na koje su stigla svega tri, redom odbijena prijedloga. Jedan od njih jest i prijedlog Viribus Unitisa, pulskog društva za proučavanje prošlosti Carske i kraljevske mornarice (k. u. k. Marine), koje je tražilo da se prostornim planom zaštiti tamošnja austrougarska tvrđava Valmarin, koja danas služi kao skladište starih Uljanikovih strojeva.

Društvo je, naime, predložilo da se, radi zaštite ovog kulturnog dobra, spriječi izgradnja proizvodnih hala i drugih objekata u radijusu od 300 metara od utvrde, da ti objekti ne nadvisuju tvrđavu koja se nalazi na brdašcu te da infrastruktura buduće poslovne zone ne presijeca zaštićeni nekadašnji drugi obrambeni pojas Pule.

Iz Grada su pak odbijenicu kratko popratili sljedećim riječima:”Uvjeti gradnje propisuju se važećom prostorno-planskom dokumentacijom, odnosno u konkretnom slučaju su propisani Generalnim urbanističkim planom grada Pule u kojem su ugrađene konzervatorske smjernice za graditeljsku baštinu”.

Na koji bi način poslovna zona mogla ugroziti tvrđavu i koliko su uopće ugrožene ostali austrougarski fortovi u Puli i okolici? Livio Nefat Puležan, tajnik društva Viribus Unitis, javnosti poznat i kao inicijator ideje o revitalizaciji pulskog tramvaja, koji je na minulim lokalnim izborima bio i na Nezavisnoj listi bivšeg gradonačelnika Filipa Zoričića, kaže da je povod bila zona Valmarin jer se tamo nalazi jedna od ukupno 30-ak utvrda u i oko Pule.

“Mi kao udruga predlažemo zajednički sustavan pristup da bismo zaštitili ne jednu, nego sve tvrđave, u sva tri prstena. U samom gradu imamo tvrđavu kod groblja, pa Monvidal, pa Casoni Vecchi na Verudi, pa Bourguignon. One su na neki način utopljene u grad i skoro su nevidljive. To je prvi, danas ga zovemo gradski prsten, nekad je okruživao periferiju, a sada je unutar grada. Kad gledate prema Monvidalu s groblja vi ne vidite više tvrđavu jer su zgrade koje su građene oko tvrđave veće od nje. To je šteta. Nismo protiv zgrada, ali napravimo tako da se ujedno  vidi ta jedinstvenost: tvrđava okružena borovima, zelenim pojasom. Na Verudi je, recimo, vodotoranj jako nadvisio tvrđavu, ali to tehnički drugačije nije moglo biti napravljeno. Situacija je u gradu takva kakva jest. Za gradski dio se ne može napraviti nešto bitno, ali se može na cesti i na pločniku označiti trasa, obojati zeleno, crveno ili ružičasto, nije bitno, staviti putokaze, strelice, kuda mogu ići pješaci od jedne, druge do treće ili osme tvrđave, koga to zanima. Dakle, napraviti puteljak za pješake koji vodi od tvrđave do tvrđave. Eventualno, gdje je to moguće, mogla bi se urediti i biciklistička staza”, smatra Nefat.

Kada je o drugom prstenu riječ, Nefat smatra da se tu može napraviti puno više u korist tvrđava.

“Drugi prsten je taj koji se tiče Valmarina, a on praktički kreće od Štinjana, pa ide na Valmarin, pa na San Daniele odnosno Šandalju, pa na Turtian i završava na Aquariumu na Verudeli. Grad je danas taman došao do ovog prstena. I Valmarin dodiruje taj dio. Tu se može napraviti širi pojas od nekoliko stotina metara (naravno, urbanisti će reći to će biti 300, 500 ili 600) koji bi spajao sve te tvrđave, jednu za drugom, trećom…A između toga su neke topovske baterije, pa su bili neki rovovi, ima tih instalacija između toga jer su sve te tvrđave bile povezane, čak je jedno vrijeme tuda išao vlak. To je jedna povijest koja je zaista velika, važna i lijepa. Šteta ju je baciti. Ako napravimo jedan prsten širok nekoliko stotina metara, da unutar toga ne gradimo ništa drugo, tu se mogu urediti park šume, trim ili pješačke staze ili botanički vrtovi, sve ono što možemo i što nam mašta pruža da sačuvamo ono zeleno između njih. Naravno, taj bi se prostor mogao obići pješice ili biciklom ili drugim sredstvima. A onda svakoj tvrđavi možemo dodijeliti onu aktivnost, onu djelatnost i ono što smatramo da je najpogodnije za određenu tvrđavu”, entuzijastično će Nefat.

Vlak povezivao utvrde

 

Uoči Prvog svjetskog rata utvrde u drugom pulskom prstenu povezivao je uskotračni vlak, kojim se opskrbljivala vojska. Bila je to vojna tvrđavska poljska željeznica koja je obavijala tvrđave, topovske bitnice, rovove i druge vojne obrambene instalacije drugog, odnosno  srednjeg od tri postojeća obrambenog prstena Pule.

“Vlak je vozio po tom luku, od Vallelunge, Monumenata, preko Valmarina, dolje do Turtiana… Vozio je do završetka Prvog svjetskog rata, onda su ga Talijani demontirali i odnijeli. Važno je reći da se taj željeznički sustav snabdijevao i bio povezan tramvajskom prugom koja je išla do Šijane, sve do crkve. Tramvaj je vozio ispod Arene, današnjim Ulicom Starih statuta, Trgom na mostu, 43. istarskom divizijom sve do crkvice u Šijani. Iza crkvice se spajao s vojnom tvrđavskom poljskom željeznicom. Praktički je tramvajski kolosijek izgrađen da bi servisirao tu prugu, spajao je sva vojna skladišta (opreme, streljiva, hrane, ugljena, drugog materijala), komandu, bojnice, luku I drugo u gradu s vanjskim, srednjim obrambenim prstenom. Po tramvajskim tračnicama su vozili i teretni vojni vlakovi jer je razmak tih tramvajskih tračnica bio jednak standardnom razmaku tračnica željezničkog kolosijeka”, objašnjava Livio Nefat Puležan, tajnik društva Viribus Unitis.

 

Treći prsten je, kaže, najudaljeniji: de facto počinje od Štinjana (Punta Christo), pa ide na Brijune (Tegetthoff i Minor), potom se proteže na Barbarigu, Vodnjan, Muntić, pa do Svetice u Šišanu.

“Ako želite stići od jedne do druge tvrđave, imat ćete velikih poteškoća. Tu bi također trebalo napraviti pojas od par stotina metara, između se nalaze bitnice, neki drugi objekti, bunkeri. Dakle, treba reći tu nećemo graditi, nego ćemo urediti pješačke i druge staze, s tim povijesnim nasljeđem, maslinicima i drugim, da bismo očuvali tu nekadašnju jedinstvenu cjelinu koje praktički u Europi nema”, podcrtava Nefat.

Da bi se, međutim , to realiziralo, potrebno je uvrstiti ovaj prijedlog u prostorni plan.

“Nudimo rješenje kao društvo koje želi sačuvati taj prostor. Staviti taj pojas u urbanističko rješenje nije skup potez, staviti da zgrade lijevo i desno od pojasa ne budu više od tvrđave nije skupo, da budu sačuvane za nas i iduće generacije, a već se tamo kopa”, veli naš sugovornik. Kaže da je društvo Viribus Unitis dvaput, u studenom i prosincu 2024. isto predlagalo bivšoj vlasti, ali odgovor nisu dobili. 

“Naročito smo  se očitovali kad je na javnoj raspravi bio plan upravljanja povijesnom jezgrom Pule. Predložili smo da se uključi gradski pojas utvrda, u koji bi se mogli uvrstiti zatvori koji su bili ispod Kaštela i Zerostrasse, a tu je i Monte Zaro gdje je nekad bila tvrđava prije nego što su je srušili i izgradili Hidrografski zavod i zvjezdarnicu. I to se može uključiti u priču jer je sve to spadalo u obrambeni sustav. Jako je važno koristili riječi ‘obrambeni sustav’ jer tvrđave nikad nisu služile za napad, nego za obranu”, podcrtava Livio Nefat.