'Najveće zadovoljstvo uvijek mi je bio uspjeh naših učenika i nastavnika. Poreč je mala sredina, a imamo velikih rezultata'

Za profesora Krešimira Bronića može se reći da je legenda porečkog i istarskog školstva. Punih 30 godina bio je ravnatelj Srednje škole Mate Balote Poreč, od 1995. pa sve do 2025. Raditi je prestao ove godine, praktički neki dan. Da budemo precizni, ulovili smo ga početkom rujna, na deveti nan u mirovini.   

"Osjećaj je malo čudan. U ovo vrijeme sam inače u školi, pod stresom. Od ujutro pa ne pitaj do kada. Uvijek je brdo organizacijskih problema koje moraš riješiti", kaže nam Bronić, koji se taj dan, deveti dan svoje mirovine, vratio u školu.

Tamo smo naime dogovorili da ćemo se naći, okinuti par fotografija, pa potom sjesti u kafić na čašicu razgovora. Ali ekipa Istarskog je, vjerovali ili ne, promašila izlaz za Poreč. Stigli smo skoro do Trsta. Sve u svemu, kasnili oko pola sata. 

"S obzirom da smo se malo čekali, danas sam bio u školi. Išao sam pozdraviti ljude koji su bili slobodni u to vrijeme, iskoristio priliku da i njih malo vidim. Srednja škola je specifična. Moramo čekati završetak upisa u prvi razred da bismo uopće mogli planirati školsku godinu, a upisi su završili 2. 9. Tek tada znaš sa čime raspolažeš, koliko razreda imaš, koliko ljudi možeš zaposliti. Tek onda kreće organizacija, a rok je kraj devetog mjeseca. Ovaj dio godine je uvijek bio stresan. Prošle godine sam rekao - dosta. Mandat mi traje još dvije godine, ali sam otišao u prijevremenu mirovinu", kaže Bronić inače slavonski Porečan, ili porečki Slavonac. Svejedno. 

Hajduk i Zoričić

"Ovdje sam došao raditi 1987., prethodno sam godinu dana predavao u Zaboku. Tamo nikako nisam bio zadovoljan jer sam stanovao u Zagrebu i svaki dan gubio četiri sata samo na put. Inače sam iz Županje, ali tamo nije bilo posla, niti sam ja želio ostati. Nije me zadovoljavala ta sredina pa sam tražio gdje ću otići. U ono vrijeme nije bilo oglasa na Zavodu za zapošljavanje pa si morao kupovati Vjesnik. Tamo sam vidio oglas za posao u Poreču, bio pozvan na razgovor. Tadašnji ravnatelj mi je rekao - primljen si, počinješ 1. 9. A ja nisam imao ni gdje stanovati. Baš je bilo izazovno tih prvih par godina", prisjeća se Bronić, koji je tada, kad je doselio u Poreč, imao 24 godine. 

"Bio sam par godina podstanar pa sam se oženio i - to je bilo to. Više nema micanja. Moraš ostati. Od kuda si - od kuda ti je žena. Znači tako sam i ja Porečan", kaže. Na pitanje za koga navija, je li to možda porečki Jadran, odgovara - "Hajduk, kao i moj prijatelj Filip Zoričić".

Porečka srednja škola, slobodno se može reći, jedna je od boljih u Hrvatskoj. Pokazuju to rezultati učenika na raznim natjecanjima, ali i postignuća profesora.

"U 30 godina najveće zadovoljstvo mi je uvijek bio uspjeh učenika i nastavnika. Uvijek smo imali izuzetnih učenika, i sad ih imamo, koji postižu zapažene rezultate na natjecanjima, čak i na međunarodnoj razini. Poreč je mala sredina, pa su takvi uspjesi teški za postići. Nastavnici koji su napredovali također su mi satisfakcija. Iz naše škole izašlo je više njih koji su kasnije postali ravnatelji u drugim školama, a imamo i mnogo savjetnika, mentora. Formula? Razmišljao sam o tome što preporučiti mladim kolegama i ne mogu pronaći nekakav univerzalni recept. Mislim da je najbolja formula dobra komunikacija i odnosi s ljudima, a ostalo ovisi o situaciji. Improviziraj, što smo navikli u našem društvu gdje je improvizacija majka", kaže Bronić.  

Kad je u pitanju školstvo, uvijek se nameće pitanje koliko je ono u Hrvatskoj kvalitetno i, možda bolje reći, usklađeno s vremenom i trendovima. Koliko se, na primjer, školstvo mijenjalo u tako dugačkom razdoblju od 30 godina, koliko je naš sugovornik bio ravnatelj?

Ljude je teško promijeniti

"Napredovali jesmo. Bilo je puno reformi i svaka je ostavila traga, ali nedovoljno u odnosu na sve što je planirano. Teško je promijeniti način razmišljanja i funkcioniranja ljudi, na svakom radnom mjestu, pa tako i u zbornici. Ali napredovalo se sigurno, posebno u odnosima i komunikaciji, koja je osnova svega. Mora postojati uzajamno povjerenje i poštovanje između roditelja, nastavnika i učenika, što je nekad teško postići. Ja mislim da smo mi u našoj školi imali dobru komunikaciju, a na ljudima je da procijene", kaže Bronić. 

Sljedeća tema nam je, opet neizbježna kada je riječ o školstvu, inflacija odlikaša. Bronić kaže da je to veći problem osnovnih škola, nego srednjih.

"U osnovnim školama roditelji uvijek žestoko stoje iza svog djeteta, bez obzira na to koliko ono radi i uči. Kada dijete dođe u srednju školu, onda i roditelji malo stasaju, pa i sami zaključe da je bolje pustiti ga da se samo snalazi i da se bori. Mislim da je to najbolji način. Uvijek ima učenika koji su izvrsni i onih koji su malo manje izvrsni, ali se nije događalo, sve do zadnjih nekoliko godina, da u toj komunikaciji moramo angažirati institucije", kaže Bronić, napomenuvši da je u novije vrijeme sve veći problem bullyinga, odnosno, pogotovo cyberbullyinga, do kojeg dolazi bez obzira na upozorenja nastavnika. 

"Ne znam zašto to rade, ali rade", kaže Bronić.

Pred sam kraj razgovora ističe da je tijekom karijere u više navrata razmišljao o promjeni radnog mjesta i profesije, ali ostao je u školi do kraja. 

Život u Poreču je super, ali...

"Mislim da nisam imao dovoljno hrabrosti za promjenu. S obziro da sam u školi imao dobru atmosferu, o tome sam razmišljao više zbog silnih obaveza koje ima ravnatelj. Za sve je odgovoran ravnatelj, a ne pita se ima li dovoljno stručnih suradnika u školi da sve provede. U statutu su dvije stranice A4 formata koje se odnose na obaveze i odgovornosti ravnatelja. Čovjek ponekad ne zna za što je sve odgovoran i to te ponekad plaši", kaže nam Bronić, koji ne žali za tim što nije mijenjao radno mjesto, ali žali za time što škola nikako nije uspjela srediti problem zgrade. 

"Od kad sam ravnatelj nisu riješeni imovinski odnosi između škole i Instituta za poljoprivredu i turizam. Cijelo vrijeme sam se borio da to riješimo, da možemo kvalitetnije raditi, ali nije bilo sluha. I dalje se ništa ne događa i ne znam kad će se to promijeniti", kaže Bronić.

Razgovaramo u jednom kafiću blizu centra. Iako je sezona na izmaku, grad je i dalje krcat. Za život u Poreču naš sugovornik ima samo riječi hvale, ali dodaje da je to ipak jedan od najskupljih gradova u Hrvatskoj. 

"Plaća u javnim službana je ista u Poreču i Županji, gdje su troškovi života 40 posto manji. Ali dobro, dok bude turista, bit će posla za sve", kaže.

Prije samog rastanka ističemo da sada, u mirovini, sigurno ima vremena na pretek. No ta naša pretpostavka pokazala se točnom kao mjesto izlaska sa Ipsilona.

"Nemam baš vremena jer imam dvoje unučadi, a imam i pčele, koje su bile moja priprema za mirovinske dane. Odem malo na pecanje, dan mi je ispunjen obavezama", zaključuje Krešimir Bronić.