ISTRA NA STUPU SRAMA Kod Koprivnice grade centar za otpad, a Kaštijun im poslužio kao loš primjer

U Koprivničko-križevačkoj županiji počela je gradnja Regionalnog centra za gospodarenje otpadom Piškornica, vrijednog oko 120 milijuna eura, koji bi trebao postati središnje postrojenje za zbrinjavanje otpada iz četiri sjeverne županije – Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Međimurske i Krapinsko-zagorske. Završetak radova planira se za 2027. godinu, a očekivanja su velika: novi centar trebao bi pokazati da je moguće napraviti sustav bez problema koji već godinama prate postojeće hrvatske centre.

Od samog početka naglašava se kako Piškornica mora izbjeći greške koje su obilježile rad Kaštijuna u Puli i Marišćine kod Rijeke. Upravo su ta dva postrojenja, otvorena među prvima u zemlji, često služila kao upozorenje što se dogodi kada tehnologija nije u potpunosti prilagođena potrebama, a upravljanje ostane sporo i nedovoljno transparentno. Građani u Istri dobro znaju što znači živjeti pokraj Kaštijuna: neugodni mirisi, gomilanje gorivog otpada i stalne kritike da centar ne radi u skladu s prvotnim obećanjima. Nije slučajno da su i stručnjaci i investitori u Piškornicu javno istaknuli kako upravo na tim primjerima žele naučiti što ne treba ponavljati.

Za razliku od Kaštijuna, Piškornica će raditi u zatvorenim halama, uz suvremene biofiltere i sustave za pročišćavanje plinova i voda, s ciljem da se spriječi širenje smrada i smanji utjecaj na okoliš. Voditelj projekta Nikola Martinaga izjavio je kako je cilj izbjeći bioreaktorska odlagališta kakva su se koristila u ranijim centrima i osigurati da Piškornica postane primjer postrojenja koje funkcionira po europskim standardima.

Ulaganje se djelomično financira sredstvima Europske unije, a Piškornica bi trebala postati najveći takav centar na sjeveru Hrvatske. Dok se projekt u Koprivnici gradi s obećanjem da će biti 'centar bez smrada', u Istri građani i dalje čekaju rješenja za probleme koje je proizveo Kaštijun. Novi projekt tako otvara i staro pitanje: hoće li Hrvatska konačno uspjeti izgraditi sustav gospodarenja otpadom koji neće služiti kao negativan primjer, već kao potvrda da se greške mogu ispraviti?