PATULJCI, DIVOVI I PRSATE DJEVOJKE Ovaj tekst Viktora Ivančića o turizmu je teška demagogija i populizam, da se ne kaže nešto gore

Facebook mi je neki dan ponudio tekst Teror turizma slavnog Viktora Ivančića, jednog od najpoznatijih novinara i kolumnista u Hrvatskoj. Premda teškom mukom, pročitao sam taj tekst do kraja, i odlučio raščlaniti sve nelogičnosti, da na kažem gluposti, koje je Ivančić tamo napisao. Sve to svjestan drzništva koje je potrebno da se dira u jedan nepobitni autoritet hrvatskog javnog prostora.

Osim očiglednog viška vremena, motiv za to je nevjerica, jer naprosto ne mogu shvatiti da je intelektualac i novinar Ivančićeva kalibra uspio napisati toliko površan i glup tekst. Ako slučajno bude čitao ovaj moj, molim da mi oprosti na teškim riječima, koje su djelomično motivirane zaštitom zdravog razuma, a djelomično potrebom da se kritika turizma, odnosno sve ono što se u nju lopatom ubacuje, nazove pravim imenom. Razmišljao sam i o tome treba li uopće pisati ovaj tekst, i ima li smisla kritizirati kritiku drugog novinara, ali mi se čini da ipak ima. Problem turizma, ako takav uopće postoji, zaslužio je da se promotri i s druge strane od one koja je trenutno u modi.    

Napomenimo da je Teror turizma tekst napisan prije tri godine, u ljeto 2022., ali to ništa ne mijenja na stvari, jer od onda do danas Ivančić sigurno nije promijenio svoje mišljenje o turizmu, odnosno ako jest promijenio, to mišljenje je vjerojatno samo još gore nego što je bilo. Također treba reći da on piše o Splitu, gradu u kojem živi, a moja iskustva su iz Pule, grada u kojem živim, ali pošto su u turističkom smislu Split i Pula prilično slični, odnosno dijele iste prednosti i mane, to također ne bi smio biti problem.

Za početak - naslov. Kako 2022. tako i 2025., "teror turizma" je šaka u oko za koju u startu znate da će dobiti simpatije vjernika. Kažem vjernika jer protivnici turizma, kojih je u Hrvatskoj sve više i koji slijepo slijede sve što se na tu temu tvrdi, piše i govori, imaju sve osobine zatucane religijske zajednice. Bez obzira na činjenice, oni uporno vjeruju u ono što žele vjerovati. 

Pisati danas o teroru turizma nije ništa drugo nego jeftino dodvoravanje nabrijanim Facebook masama, koje će takav tekst i takav naslov bezrezervno lajkati i obožavati kao evanđelje za svoje probleme i frustracije. Uloga intelektualca, pogotovo Ivančićeve veličine, ne bi trebala biti podilaženje publici, već upravo suprotno, odvajanje razuma od niskih strasti i iznošenje nerado slušane istine usprkos volji pobješnjele većine. Dakako, on se ne propušta nametati kao zaštitnik manjine, i to u potpuno nadrealnom završnom poglavlju o patuljcima i divovima, ali ne one manjine iza koje stoji neki argument i smisao, nego manjine iza koje stoji prvoloptaška simpatija kakvu je najlakše prodati onoj istoj religijskoj skupini kojoj se obraća. 

No do poglavlja o patuljcima još ima vremena.

U uvodnom dijelu svog teksta Ivančić je, valjda da kasnije ne zaboravi, nabrojao sva opća mjesta kritike turizma. Sve što je ikad čuo da se navodi kao problem naredao je pod događaje koji svakodnevno prijete "čovjeku iz Splita", odvaži li se u sezoni spustiti do centra. Za početak, to su skupa kava od koje boli stomak, nabrijani konobari, vodenast sladoled i gužve na ulicama po kojima se čovjek probija "kao da čeka u banci". Masa turista potom ga odvlači "u neželjenom smjeru", pri čemu je prisiljen slušati "traktat njihova vodiča o povijesti Jupiterova hrama", i to na "jeziku koji ne razumije". 

Zašto bi jednom Splićaninu smetalo da stranci nauče nešto o njegovom gradu na svom jeziku, ostat će zauvijek nepoznanica, odnosno prilično je izvjesno da ni Ivančić vjerojatno ne misli da je to problem, ali je to napisao čisto da se nađe. No idemo dalje.

Nakon što saslušaju traktat svojeg vodiča o povijesti Jupiterova hrama, i to na jeziku, sram ih bilo, koji razumiju, gosti po gradu, naravno, piju, pišaju i povraćaju, "nepogrešivo birajući arheološki najvrjednije lokacije", piše Ivančić, uvjeravajući nas da ta grozna amorfna masa pouzdano zna koje su lokacije u Splitu najbolje i najvrjednije, i cilja pišati i povraćati točno po njima, ni milimetar dalje. 

Budalaština o pišanju i povraćanju nema smisla ni ako zanemarimo taj dio da pišaju i povraćaju namjerno po povijesnim spomenicima. Ona se naime temelji na jednom ili dva videa na kojima netko piša po centru Splita. Ti videi autoru su idealno došli kao "dokaz" da je Split, eto, noću opće pišalište, za koje su krivi, naravno, turisti. Iz sporadičnog događaja, koji se u Splitu, Puli i svugdje u svijetu odvije tu i tamo, znalački je i bez pardona izveo pravilo, kao da je to neizbježna svakodnevica. Svaka čast!

Nakon pišača čovjeku iz Splita pred oči dolazi sljedeća trojka: "više puta preprženo ulje", "plastika kineske proizvodnje", i kao kruna svega - "prsate djevojke" - koje mu guraju jelovnike pod nos. 

Primjećujete ovdje, naravno, diskriminaciju "prsatih djevojaka", ali autoru koji je čuven kao borac protiv diskriminacije tako nešto je apsolutno dozvoljeno. Da jelovnike pod nos guraju djevojke koje nisu prsate, onda bi to, smatra valjda Ivančić, bilo sasvim opravdano. Ali ovako, eto, nedopustivo je da je netko zaposlio prsatu djevojku, samo zato što će dovesti više gostiju nego neprsata djevojka, baš kao što je nedopustivo, smatra valjda Ivančić, da netko zaposli visokog košarkaša, samo zato što će bolje igrati košarku nego niski košarkaš, i baš kao što je nedopustivo, smatra valjda Ivančić, da netko zaposli Viktora Ivančića, samo zato što će pisati bolje tekstove nego netko tko ne zna pisati tekstove. 

U svijetu kojeg opisuje Viktor Ivančić, kao da se radi o nekoj udaljenoj galaksiji, ili o virtualnoj realnosti na računalu napredne vrste iz drugog dijela svemira, ljudi ne rade ono što dobro rade, odnosno ono što su im Bog i majka priroda dali da dobro rade, već ono što je netko drugi, po mogućnosti žestoki kritičar turizma, zamislio da bi trebali raditi. U ovoj našoj galaksiji dobar kolumnist i prsata djevojka ne razlikuju se po ničemu, osim po tome što je navođenje prsatih djevojaka, koje dobivaju poslove nauštrb neprsatih djevojaka, vrlo dobar fitilj za paljenje zajapurene mase sljedbenika iz religijske zajednice kojoj se obraća Ivančić. A on taj fitilj ne propušta zapaliti.  

Nakon djevojaka u ovom, u sljedećem poglavlju Ivančić znalački napuhuje sveprisutnost turizma, kao da se radi o razgovoru na šanku, a ne ozbiljnom novinarskom tekstu. Tako piše da je na splitskoj zgradi pored njegove fasada prekrivena plavim tablama sa žutim zvjezdicama, da je stambenih objekata koji se pretvaraju u hotele bezbroj, i da su fizički obračuni oko gostiju i parkirnih mjesta svakodnevni. Svega toga u turističkom gradu poput Splita i Pule ima, odnosno sve to se u turističkom gradu poput Pule i Splita događa, ali ni približno toliko često i intenzivno kao što tvrdi Ivančić. Ali naravno, kakav bi to kurčevi teror turizma bio da se njegova prijetnja ne osjeća uvijek i svugdje, svaki dan i u svakom trenutku? Čitajući Ivančićev tekst čovjek ima dojam da je Split ljeti ratna zona, da se ljudi u grad voze tenkovima i potom po centru hodaju u pancirkama. Naravno, sve dok ih masa turista ne odvede u neželjenom smjeru.   

I sve je to tek zagrijavanje, istezanje i navlačenje dresa i štitnika, lupkanje loptom u pod i trčkaranje naprijed-natrag, puko ispitivanje tipki na tastaturi prije nego se krene u pravu akciju. 

Slijedi naime poduži epitaf svima onima koji ne iznajmljuju apartmane, nego, "s oproštenjem", samo tu žive, a kojima se strah uvukao u kosti jer, piše Ivančić, mrtav ozbiljan, "slute da bi na svaku primjedbu kao odgovor mogli dobiti metak u grudi ili letvu u tjeme". 

Da, baš to je napisao.

Potom se sa kopna prebacuje na more. Situacija tamo je, dakako, još gora. Tu se u priču stidljivo uvlači još jedna omiljena tema svih iskrenih mrzitelja turizma, a usput ljubitelja nekadašnjeg političkog sistema, a to je klasna razlika. U Splitu je, saznajemo, "klasna nadmoć uzela maha i postala šik". 

A onda slijedi najjebenija rečenica:

"Kad vidim jahtu veličine američkoga ratnog broda kako se samodopadno kurči u luci, zauzimajući ljepšu polovinu zapadne obale, proganjaju me dvije pomisli: prva, da preciznim hicem iz zolje spičim točku između komandnoga mosta i trpezarije – najbolje u vrijeme večere, radi maksimiziranja broja žrtava – i druga, da se ispostavi kako je vlasnik plovila neki ruski oligarh, što bi značilo da bih se za uspjeli atentat možda mogao izvući nekažnjeno."

Što reći na ovu pizdariju, koju bi autor vjerojatno branio kao umjetničku slobodu, parabolu i hiperbolu, iako je riječ o prilično jasnom pozivu na agresiju? Možemo samo zamisliti kakve bi reakcije bile da je netko zoljom naciljao kakvu manjinsku zajednicu, Srbe, gejeve ili dostavljače brze hrane, a ne mrske turiste, i to one bogate s jahtama.   

S tog impresivnog pasusa autor se prebacuje na oplakivanje svoga grada van sezone, kada je on "avetinjski prazan, konzerviran, odložen do sljedećeg ljeta, odmetnut od svojih stanovnika, zapravo potpuno nepotreban, jer je namijenjen isključivo turistima, a turista tada nema".

Dakle, Ivančić tvrdi da je grad zimi prazan zbog turizma, iako nigdje nije objasnio na koji to način turisti, koji u grad dolaze ljeti, sprečavaju domaće ljude da u njega dođu zimi. Ne bi li više smisla imalo da bi baš bez turizma grad zimi bio još više avetinjski prazan i konzerviran, i to zato što bi bez turizma domaće stanovništvo imalo još manje novaca za trošenje, a svi ostali, koji nude neke sadržaje, još manje sredstava i motiva da ih ponude? 

Kad je u pitanju kritika turizma, međutim, zdravoj logici nema mjesta. Umjesto nje, Ivančić nam nudi prestaru žalopojku o "urbanim sadržajima", što god oni bili, koji su iz grada "temeljito ispumpani i zamijenjeni onim turističkima", kao da jedno nužno mora značiti nepostojanje drugoga, i kao da je nemoguće da postoje zajedno. 

U autorovoj isključivosti, očito jest. 

Ali on ide dalje, udara u sridu i piše najvažniju rečenicu cijelog teksta, a to je rečenica u kojoj se konačno dohvaća glavne mete, što nije turizam, nego biznis kao takav: 

"Uopće ne dvojim da je, mimo kratkoročne zarade, konačni cilj turizma nemilosrdno odstraniti sve domicilne stanovnike koji nisu uključeni u turističko poduzetništvo. U interesu ekonomskog opstanka, dakako. Šifra glasi: da bi se preživjelo, život treba učiniti nepodnošljivim. Jer turizam je jedina ekonomska grana koja raste iz ovoga suhog debla", piše Ivančić.

Nismo ni sumnjali da će riječi "zarada" i "poduzetništvo" naći mjesta u tekstu koji se bavi terorom turizma, ali da će biti iskorišteni kao pogonska goriva za rastjerivanje domicilnog stanovništva, e to je već groteska. Kako to novac i posao tjeraju ljude iz Splita, Pule ili bilo kojeg grada, a ne da ih u njih dovlače, kao što svaki dan pred nosom vidimo, to opet zna samo Viktor Ivančić. 

Koji se potom okreće završnoj drami, glavnoj borbi večeri, pripovjetci o patuljcima koja nadilazi prostor i vrijeme. Odnosno, prostorvrijeme.

Jer sve ovo do sada rečeno, sva ova užegla ulja, sisate djevojke i letve u glavu, legendarni hrvatski autor je kadar razumjeti, odnosno, kako je napisao, "steći otpornost na široki asortiman iznenađenja", ali onda ga opet ponešto zatekne. A to ponešto je splitski Muzej Igre prijestolja, ispred kojeg stoji čovjek ekstremno niska rasta, odjeven u crni kožni prsluk, na plus trideset i dva.

U tom odsutnom trenutku kucnuo je čas da se upotrijebi najveća šamarčina iz arsenala kritičara Ivančićeva tipa, popularna do razine svršavanja, a to je šamarčina upućena Hrvatskoj. Hrvatska je, ako niste znali, "jedno od ogavnijih mjesta na Kugli", u kojem "taj čovjek vjerojatno ima neopisivih problema s pronalaskom posla". Hrvatska, dakle, tvrdi Viktor Ivančić, osim Srba i komunjara, što je općepoznato, mrzi i patuljke! Nije poznato je li tu mržnju utkao Franjo Tuđman ili je ona djelo Thompsona, a možda i Zlatka Dalića. Ali patuljke mrzimo, i točka. 

Za razliku od svih tih mrzaca Ivančić voli patuljke, pa je stao u njihovu obranu a da ga nitko nije pozvao da ih brani. Od koga ih brani? Od Hrvatske!

"Promotivno se lukavstvo, naravno, oslanja na očekivanje da ćemo kod osoba izrazito niska rasta zapaziti samo to da su izrazito niska rasta, kao što kod Japanaca vrlo često primjećujemo samo to da su Japanci, a ne razlikujemo ih međusobno. Trik zavođenja je osovljen na našu arogantnu površnost prema drugačijima od sebe", niže Ivančić rečenice o svome rodu, i potom, ničim izazvan, prepirući se sam sa sobom i svojim stereotipima o zemlji u kojoj živi, objašnjava da je "ono što nazivamo nedostatkom izmišljotina većine, koja oholo čuva monopol na diskriminaciju". 

"Što ako manjina, u koliko god sitnim promilima da se broji, nije previše niska, nego je većina previše visoka", piše Ivančić još jednu antologijsku rečenicu, i uspijeva popušiti kitu i posljednjem sljedbeniku religijske zajednice kojeg još nije osvojio.

To je to što smo čekali! Manjina je zapravo većina, patuljci su zapravo visoki, visoki ljudi su zapravo niski, Srbi su većina, Hrvati su manjina, turizam je zlo, urbani sadržaji su dobro, kapitalizam je sranje, komunizam je super!

I u samom finalu svih finala, isti taj autor, za kojeg je Houdini drek na šibici, obični patuljak iz Igre prijestolja, kineska plastika i užeglo ulje, razjareno proziva sve one koji žive od turizma proizvođačima iluzije! Pa onda o stol trese posljednju kartu iz rukava svih Mesija ove luđačke religije, a to je propast industrije! 

O da, ako niste znali, vi građani države koja mrzi patuljke i obožava prsate djevojke, industrija je propala, siguran je Viktor Ivančić, isključivo zbog turističke ekonomije!

I tu je, srećom, tekstu došao kraj. 

Ni riječi o tome da turizam spaja kulture, proširuje vidike i hrani pola zemlje. Ni slova o tome kako se samo zbog turizma isti oni Srbi, koji su otišli u ratu, sada vraćaju u Hrvatsku i postaju ponosni građani ove zemlje. Ni riječi o tome kako turizam, sa svim svojim vrlinama i manama, gura ovu zemlju naprijed, ostavljajući dovoljno prostora za "industriju i urbane sadržaje", pa i tekstove poput ovih kojima se sere na turizam.

Jer baš i upravo turizam, vjerovao netko ili ne, financira Portal Novosti, na kojem je objavljen Ivančićev tekst Teror turizma.