Sanja, Super mama iz Škropeti: 'Bila sam 15 godina na porođajnom, ali nikad se nismo pokajali'

U vremenu kad se sve rjeđe odlučujemo i za drugo dijete, u selu Škropeti na Pazinštini živi obitelj Mališa koja je svjesno odabrala posve drukčiji put. Mama Sanja (57) i njezin suprug Alojz (61) ponosni su roditelji sedmero djece – brojka koja je nekima nezamisliva, ali svakako divljenja vrijedna.

Treba samo popamtiti sve te rođendane...

Sanju smo zatekli na radnom mjestu u Općini Karojba, tijekom nedavne reportaže o dobrim demografskim brojkama u ovoj posebnoj sredini. Karojba „daje“ puno djece i prkosi tmurnim trendovima, kada neke regije poput Like ili Slavonije polako izumiru.

Anđela 12, a Filip 30

A upravo iz Slavonije stigla je Sanja u Istru – za svojom ljubavlju s fakulteta u Zagrebu, današnjim suprugom. Oboje su inženjeri strojarstva. Đakovo je zamijenila za Škropete prije 31 godinu.

„Toliko godina braka proslavili smo baš jučer. Došla sam u Istru kada to nije bila moda“, šalom otvara razgovor.

Danas radi kao administrativno-računovodstveni referent, a ranije je predavala matematiku u školi i bila tajnica u Pazinskom kolegiju. Suprug je časnik Hrvatske vojske, na korak je do zaslužene mirovine.

Najmlađe dijete, Anđela, ima 12, a najstarije, Filip, 30 godina; između petog i šestog razlika je osam godina. Neki su, shvatili ste, već odrasli ljudi. Četvero ih je završilo fakultete – dvojica strojarstvo, jedan vojnu akademiju, a kćerka pedagogiju i fonetiku. A Matej već ima svoje dijete, pa je Sanja i baka, a Alojz nono. Kapa dolje!

„Mnogi se čude kako su, uz sve, uspjeli završiti studije, ali praktički su sami sebe školovali. Koristili su stipendije Zaklade Miroslav Bulešić Porečko-pulske biskupije, ili one državne, kao i studentske domove, na račun bodova koje su dobivali za broj braće i sestara. Pomogla je i država“, ističe Sanja.

„Nismo imali ne znam kakvu materijalnu situaciju, da smo putovali po svijetu i tome slično, no ništa nam nije nedostajalo. Da je bilo uvijek jednostavno – nije, lagala bih. Ali suprug i ja nismo se nikad pokajali, upravo suprotno. Jer to je ono nešto što čovjek može dati u životu, ostaviti iza sebe...“, ponosno dodaje.

Pet izazovnih godina

Posebno izazovno bilo je onih pet godina tijekom kojih je Alojz zbog posla živio na relaciji Zagreb–Istra. Sanja je tada praktički sama brinula o petero djece jer vrtić nije imao cjelodnevni boravak.

„Ima ona uzrečica: 'Kad bismo znali što nas čeka, umrli bi'. A kad nešto prođe, prošlo je... Bila sam valjda 15 godina na porođajnom“, kaže kroz smijeh i dodaje:

„Svako daljnje dijete zapravo je bila pomoć: oni jedni od drugih uče – dijeliti, razgovarati, biti jedan za drugoga. To teže usvaja dijete koje je samo“.

Oduvijek su željeli imati više djece, a u Karojbi to nije sramota, nego tradicija.

„Često su mi se ljudi znali ispričavati što oni nemaju još koje dijete. Rekla sam: Pa to je vaš odabir. I ne samo to – ovdje su stvoreni svi uvjeti, ništa nam ne nedostaje: vrtić, škola s dvoranom, uređeni društveni domovi, igrališta...“

I dok je slušamo, lako je zamisliti sliku koja polako nestaje iz naših sela – veliko dvorište puno cike i smijeha, djeca koja se igraju jedno s drugim i srce koje uvijek pronađe mjesta za još jedno... Za još malo sreće.

Snaga vjere

A uz svu sreću u velikim količinama i podršku obitelji, Sanja posebno ističe jedno:

„Ma moram reći da ono što mi u životu jako puno znači i bez čega sigurno ne bih mogla, to je vjera. Vjera me drži, daje snagu i pomaže da prođem kroz teške trenutke; jedan je od najvećih čimbenika za život. Doživjeli smo, kao obitelj, puno baš čuda, ono što možemo čitati u knjigama o svecima“.

Eto, i vi ste upravo pročitali o jednom takvom čudu. Zovu se Sanja i Alojz Mališa.

„Pitajte nešto i mog supruga, to su i njegova djeca“, opet se smiješi naša junakinja.

Nismo je, bezobrazni, poslušali jer učinilo nam se da smo od ove Super mame već čuli dovoljno za priču koju ćemo dugo pamtiti…